Papa Frane je, na sveopće iznenađenje, najavio izvanrednu Svetu godinu, posvećenu milosrđu Božjemu, koju će otvoriti 8. prosinca ove godine, na blagdan Marijina bezgrešnog začeća i 50-godišnjicu zatvaranja Drugoga vatikanskog koncila, a zaključiti dogodine 20. studenoga, “na blagdan Krista kralja svemira, živog lika Očeva milosrđa”, kako je precizirao. Bulu proglašenja Svete godine Papa će objaviti 12. travnja, u Nedjelju Božjeg milosrđa, blagdan koji je ustanovio sv. Ivan Pavao II.
Papa je to objavio u petak uvečer u Vatikanskoj bazilici sv. Petra, potkraj homilije za pokorničke liturgije u kojoj se ispovjedio, a zatim je ispovjedio nekoliko vjernika.
Potrošačko ravnodušje
Svetu godinu će organizirati Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije, koje je osnovao papa Benedikt XVI., uvjeren da treba reevangelizirati kršćanski Zapad, ogrezao u potrošačko blagostanje i ravnodušje spram vjere i vječnog Spasa.
Rim, dakle, potpuno neplanirano, može očekivati novi priliv hodočasnika, netom papa Frane, praćen kamerama Mondovizije, otvori inače zazidana Sveta vrata, sjeverna od petorih na fasadi Vatikanske bazilike sv. Petra, i tako uvede Katoličku crkvu u izvanrednu Svetu godinu milosrđa.
Rimska la Repubblica već predviđa dolazak oko 25 milijuna hodočasnika.
Smjesta su pozitivno reagirali i rimski gradonačelnik Ignazio Marino, i talijanski premijer Matteo Renzi, te ministar kulturnih dobara Dario Franceshini. Marino kaže da je Rim vazda pripravan, kao što je bio za kanonizaciju Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. lani 27. travnja. Užasava se samo potrošačka udruga Codacons, čiji predsjednik Carlo Rienzi koji kaže: “Svima su poznate kritične osobine Rima. Dovoljne su dvije kapi kiše da Grad kolabira. Da ni ne govorimo o javnom prijevozu, nedjelotvornome i neprikladnome za jednu evropsku metropolu. Rim je apsolutno nespreman ugostiti događaje svjetskog dometa.” Stoga će, predviđa, izvanredna Sveta godina “imati katastrofalne posljedice po građane”.
Za Svete godine papa odobrava kršćanima koji hodočaste u Rim na grobove apostolâ Petra i Pavla, prošavši kroz sveta vrata sedmorih hodočasničkih crkava i izmolivši propisane molitve, potpuni oprost grijeha (plenarnu indulgenciju) - naravno, pod uvjetom da se skrušeno pokaju za te grijehe i čvrsto nakane da više griješiti neće.
Iako se u Rim hodočastilo i prije, to je hodočašće postalo centralno od 1300. godine, pošto je islamizacija Palestine praktički onemogućila još simboličkije hodočašće u Jeruzalem, mjesto Kristove muke i smrti, a zatim i uskrsnuća u koje vjeruju kršćani. I pošto su pape ustanovili da hodočašće puni blagajne u Composteli - a kršćani su ionako u Rim hodočastili i ranije, pojedinačno, pa se na primjer u slovenskome hodočasnik kaže: romar (od: Roma), a u španjolskome - Romeo.
Ta Sveta 1300. godina, koju je opisao i njen svjedok Dante Alighieri, početak je današnje slave Vatikana.
Strogi običaji
I nova (sadašnja) Vatikanska bazilika, najveća crkva na svijetu, i mnogo toga inoga u Rimu, sagrađeno je da privuče i ugosti hodočasnike, a njihov novac - ma koliko bio tanahan - izgradio je barokni Rim. Papa Bonifacije VIII. uveo je jubileje (svete godine) svakih 100 godina, ali su ih kasnije organizirali svakih 50, pa svakih 25 godina, a dodani su još i uskršnji jubileji, svakih 50 godina, računajući da je Isus raspet i uskrsnuo godine 33 (iako danas znamo, s prilično točnosti, da je Isus raspet i umoren 7. travnja 30., pa bi godišnjice bile 9. travnja svake godine koja završava na -30, odnosno -80 - ali Crkva se drži običaja po kojemu je Isus razapet kad su mu bile 33 godine, vazda po pogrešnom računu Dionizija Maloga). A bolje je da propadne selo nego običaj, kažu u nas.
Veliki jubilej, prvi u informatičkoj eri, donio je i novosti: vjernici su indulgenciju mogli dobiti i u matičnim crkvama, a niz drugih crkava je izjednačen s hodočasničkima (jedna je bila ustrojena i na rimskom aerodromu, tako da vjernik na proputovanju ne mora baš u Grad). Ipak je u Rim došlo više od 25 milijuna hodočasnika. Ni u jednoj od dotadašnjih svetih godina rijeka ljudi nije dostigla te razmjere. Jagma je bila već za ponoćku kojom je počela Sveta godina: više od 100.000 zahtjeva za samo 7000 mjesta u Vatikanskoj bazilici.
Godišnjica rođenja
Sveta godina 2000. bila je i svečanija nego inače, jer je obilježila okruglu godišnjicu Isusova rođenja. Naravno, po tradicionalnom računanju a ne po činjeničnome (jer se sada pretpostavlja da se Isus nije rodio 25. prosinca 1. prije Krista, nego ujesen 7. ili u proljeće 6. prije Krista). Naravno da je i tu tradicija važnija od činjenica.
Spektakularni aspekti Svete godine došli su u prvi plan, ponajviše za kolovoškog Jubileja mladih (koji je potisnuo u drugi plan World Gay Pride, svjetski skup homoseksualnih, sazvan za inat Crkvi baš u Rimu za Svete godine). Pozornost medija privukle su i druge jubilejske proslave po strukama, npr. okupljanje državnika (u studenome), među kojima su Papi na noge došli i neki bivši komunisti (od Gorbačëva do Mesića).
Bitnija od spektakla i, po nekim aspektima, revolucionarna je bila svečana liturgija traženja oproštaja od povijesnih grijeha u Crkvi u ožujku, na prvu korizmenu nedjelju. Papa sv. Ivan Pavao II. molio je (Boga, ne ljude) za oprost grijeha počinjenih u Crkvi ili u njezino ime u 1970 godina njezine dotadašnje povijesti. “Mi opraštamo i tražimo oprost”, rekao je Papa okupljenima pred Vatikanskom bazilikom svetog Petra: “Tražimo oprost zbog podjela među kršćanima, za nasilje za kojim su neki kršćani posegnuli u službi istine i za povremeno neprijateljsko ponašanje prema sljedbenicima drugih vjera.”
Crkva je izjavila da se mora odreći bivših grijeha da bi se oslobodila sadašnjih zala, a najveće od njih za Papu jest i ostaje ateizam, a zatim siromaštvo, nehaj spram bližnjega, abortus, te ostali aspekti onoga što Papa naziva “kulturom smrti”, počev od nasilja nad najslabijima.
Svi ti aspekti na kojima je ustrajao sv. Ivan Pavao II. prisutni su i u teologiji pape Frane, možda su akcenti nešto drukčije raspoređeni, stil je drukčiji, ali suština je ista.
Sljedeći jubilej - ne bude li opet nekog iznenađenja - bit će godine 2025., a prvi za njim, i to veoma svečan, već od Cvjetnice 2033. pa do Uskrsnog ponedjeljka 2034. - jer će Uskrs 2033. biti slavljeno kao 2000-godišnjica od znamenite nedjelje Uskrsnuća.
'Milosrđe je Kristova najsnažnija poruka'
“Kristova poruka je milosrđe. Ono je za me, kažem to ponizno, najsnažnija Gospodinova poruka”, rekao je papa Frane u vatikanskoj crkvi svete Ane 17. ožujka 2013., četiri dana pošto je izabran. “Vjerujem da je ovo doba milosrđa”, rekao je četiri mjeseca kasnije, u avionu koji ga je vraćao s apostolskog putovanja u Brazil.
“Milosrđe nije samo pastoralni stav, ono je sama suština Evanđelja”, napisao je u ponedjeljak u pismu argentinskome Katoličkom sveučilištu.
“Kad se sin razmetni vratio kući, tata ga nije pitao: ‘Slušaj ti, sjedni tu! Što si učinio s novcem?’ Ne, priredio je svetkovinu! Poslije, možda, sin je govorio, ako je htio govoriti. I Crkva mora tako postupiti. Kad ima nekoga takvoga..., ali ne smije ih samo čekati, mora ih poći tražiti. To je milosrđe. Vjerujem da je ovo kairós: ovo doba je kairós milosrđa. Prvi je to naslutio Ivan Pavao II., kad je s Faustinom Kowalskom započeo to s Božjim milosrđem... on je naslutio da je to veoma potrebno u naša doba”, objašnjavao je papa Frane vraćajući se iz Brazila.
Kairós, grčki bog sretnog trenutna, prometnuo se u pojam koji je s helenizmom ušao u Bibliju kao naziv za pogodan trenutak (paralelno s Horacijevim latinskim pozivom “Carpe diem!”, ulovi dan; iskoristi trenutak kada ružu vrijedi ubrati). Stoga u kršćanstvu kairós je pogodan trenutak Božje inicijative koju treba prihvatiti u sadašnjosti. Riječ je osobito o Božjoj ponudi ljubavi, o njegovoj inicijativi da oprosti kao i otac sinu razmetnome, da ga ponovo zagrli: “Bog se nikada ne odmara opraštajući, mi smo ti koji se umaramo iskati Mu oproštaj”, rekao je nedavno papa Frane, kada je vjerojatno već imao u glavi jasnu nakanu proglašenja Svete godine milosrđa.
Bog ne djeluje bez ljudi, smatra kršćanska teologija. Stoga Bog na milosrđe poziva, u kršćanstvu osobito kroz Krista (i islam Boga nedjeljivoga naziva milosrdnim), ali ono se i u Crkvi i u svijetu iskazuje kroz ljudsku milosrdnu akciju prema bližnjemu, jedinoj istinskoj ikoni Božjoj, jer je susjed također sazdan na sliku i priliku Božju, u njemu valja Boga poštovati i voljeti.