Da je u energetskoj oskudici bolja i nuklearka od termoelektrane na ugljen kaže i ikona osviještenih "zelenih" Greta Thunberg. Preciznije: s njezina stanovišta to nije dobro, nego manje zlo – ali bezbroj životnih, a ne samo političkih, izbora rješavamo po kriteriju manjeg zla.
Pa ipak su njezine riječi, izrečene kao da je posrijedi nešto sasma očito (a zapravo i jest) dočekane kao zaokret, ili čak izdaja, u dijelu aktivističke scene koja, u borbi za svoje ideale, kao da ima na umu dalmatinsku maksimu: krepat, ma ne molat (u prijevodu na standardni: ne popuštaj, makar crkô).
Talijanski suprematistički dnevnik Libero prasnuo je na naslovnu stranicu naslov: "Čak i Greta brani nuklearke".
Ima tome šezdeset i više godina otkako su se, po Engleskoj i Sjevernoj Americi, pojavili transparenti "No nukes!". Zar je zaista to sve zabačeno?
Prvo, glavni otpor pružan je nuklearnom oružju. Osobito kada ga je bilo dovoljno da je bio zajamčen "overkill", naime "preubijanje", tako nazvano kao da je moguće višestruko uništavanje svega živoga na Zemlji. Pa smo to bili pomalo gurnuli u drugi plan kada je "détente" (popuštanje) omekšalo "hladni rat". I eve ga nazad, kao da svraća u Ulicu brijestova, sada kao "Armagedon".
Strah od bombi, strah od incidenata, od Otoka tri milje, preko jezivoga Čornobyl‘a, pa do Fukushime kojoj je kumovao tsunami, očito nedovoljno uračunat, a evo sada i ozbiljnih prijetnji bombardiranjem Zaporižžje – sve to je pogodovalo strahu od nuklearnih centrala. Koje imaju jedan ozbiljan problem: kamo odbaciti iskorišteno a i dalje radioaktivno gorivo a da ne ugrozi okoliš, dakle i ljude? Ali koje su, stalnim usavršavanjem i procesa proizvodnje i sigurnosti, postale bitno pouzdanije. I ekološki prilično "zelene". Skupe u izgradnji, jeftine u eksploataciji.
Njihovo potpuno odbacivanje (u Italiji referendumom koji je tu državu izručio na milost i nemilost hidri zvanoj OPEC+, u Njemačkoj odlukom savezne vlade dok je kancelarica bila Angela Merkel itd.) sučeljava se s množinom takvih centrala u Francuskoj i drugdje. Ili je netko ondje neodgovorno lud – ili je drugdje prevladala neodgovorna panika.
Greta Thunberg, ta mlada žena koju ne bih uvrstio u neodgovorne, promijenila je ako ne mišljenje, a ono akcent. Prije tri godine nije nuklearne elektrane smatrala dobrim rješenjem iako jamče ništičnu emisiju ugljičnih plinova. Sada kaže, kako prenosi Deutsche Welle, da je "veoma loša ideja koncentrirati se na ugljen ako [u Njemačkoj] već imate" nuklearke.
Dakle, nisu apsolutno dobro, ali su izrazito manje zlo u razdoblju prijelaza na obnovljive izvore energije, koje će potrajati barem dvadeset godina. I još je Thunberg naglasila da nikako ne treba, pa ni uslijed rata u Ukrajini, usporiti prijelaz na obnovljive izvore.
Naravno da ne treba. Već kasnimo, strašno, što pokazuje klima u svijetu, vidimo golim okom.
Čak i Economist vidi u sadašnjoj recesiji na vratima šansu da Evropa ubrza prijelaz na obnovljive izvore. Ali dotad neka energija treba.
I treba i u ratu starati se za okoliš. Ne dopustiti da to bude tema samo dva Frane: Assiškoga i Pape.
Ako okoliš ne vidimo kao vrijednost po sebi, ako Tri praščića kontempliramo kao buduće debrecinke, a Bambija kao mogući gulaš, ako spram prirode oko nas imamo samo sebičan utilitarni pristup – čak i tada moramo sebi utuviti u glavu da nemarom za okoliš suludo siječemo granu na kojoj sjedimo. Možemo biti ravnodušni spram posljednje WWF-ove Izvijesti o živućem planetu po kojoj smo u svijetu od 1970 pobili 69 posto populacije raznovrsnih kralježnjaka: sisavaca, ptica, gmazova, vodozemaca i riba. Pri čemu je, piše, u Latinskoj Americi i Karibima razmjer uništavanja još gori: 94 posto kralježnjaka koji žive u divljini.
U divljini? Postoje li zvijeri kadre počiniti ono što ljudi čine jedni drugima, poglavito u ratovima, pa to podlo i licemjerno nazivaju "zvjerstvima"? Jesu li divlje te vrste koje su živjele u ekološkoj ravnoteži, ili smo divlji mi koji im otimamo habitat ne zato da bismo preživjeli, spasili se od gladi, nego da bismo zgrtali ono što za života potrošiti ne možemo niti odnijeti u grob? Dovoljno je vidjeti što se događalo u Amazoniji otkako je Jair Bolsonaro popustio uzde i olakšao haranje po tim "plućima Zemlje", radi bogaćenja ne baš velike skupine pojedinaca, dovoljno bezobzirnih da pobiju i ljude koji ondje stanuju, ne samo domoroce, ako im ometaju "biznis".
Naravno da ovdje nismo rekli ništa novo, ali očito je i dalje nužno kucati da se vrata, ionako jedva odškrinuta, ne zalupe pod izgovorom rata. To nas zapravo upozorava koliko je opasan monopol nad fosilnim gorivima i koliko je njima moguće ucjenjivati, i sukobljene, i neutralne.
Ideju "zelenih" poštujem otkako se pojavila. Ali i njoj, kao i svakoj ideji, prijeti okoštavanje u ideologiju, u dogmu. Između katastrofizma i pragmatizma – ne samo kad je riječ o energiji – valja birati razborito. Dobar je strah kome ga je Bog dao, ali razum je vazda bolji.