Imamo li više sućuti za holokaust nego za ostale genocide? Jesu li nam drugi manje važni? "Možda zato što nisu posjedovali banke, možda zato što nisu pripadali klikama kadrima odlučivati o budućnosti planeta?".
To je retoričko antijudaističko pitanje postavio Enrico Michetti, rimski odvjetnik, u članku koji je lani objavio portal RadioRadio. Nabio mu ga je na nos komunistički dnevnik il manifesto sada, kada je Michetti zajednički kandidat desnog centra za gradonačelnika Rima, u vodstvu nakon prvog kruga prije tjedan dana.
"Michettijeve riječi opasne su i skrivaju uznemirujuće predrasude", komentira predsjednica rimske Židovske zajednice Ruth Dureghello.
"One potvrđuju postojanje opasnog skretanja. Ovaj grad, odlikovan Zlatnom medaljom Otpora, ne zaslužuje takvo ponašanje. Kad zahtijevamo da se pamti Šoa, ne činimo to za nas Židove, mi to činimo jer je Šoa paradigma zla, a protiv zla se treba boriti bez dvosmislenosti".
'Skandalozno'
Za predsjednicu Saveza talijanskih židovskih zajednica Noemi Di Segni skandalozna su Michettijeva razmišljanja o holokaustu.
"Dršćemo na samu pomisao da bi naše gradske institucije mogli voditi takvi ljudi, čije je mišljenje prožeto predrasudama", kaže ona i dodaje: "Kultura dijaloga i odgoj o sjećanju na ono što je bio fašizam moraju biti ključne točke pri odlučivanju na izborima".
Činjenica jest da su u drugom planu Romi, koji su u nekim državama, na primjer u ND Hrvatskoj, pobijeni u još većem postotku nego Židovi (98:96, u oba slučaja grozno) te da se mnogo manje govori o žrtvama lokalne genocidne mržnje (Rusima u Ukrajini, Srbima u Hrvatskoj itd.), ubijanima žestoko, ali ipak ne koliko Židovi ili Romi.
Na Michettija su nasrnuli s raznih strana, a prekorila ga je i njegova stranačka šefica Giorgia Melloni (Braća Italije). Nakon njezina telefonskog poziva obznanio je na internetu: "Šoa je bio jedinstven po svojoj nečovječnosti prema muškarcima i ženama koji nisu imali nikakve krivnje, dno dna u povijesti. Sjećanje na ine tragedije u povijesti ne dodaje ništa niti oduzima holokaustu koji je unikum". Odvjetnikov zaokret ne djeluje uvjerljivo, više se doima kao iznuđena rokada tjedan dana prije odlučujuće balotaže u rimskim izborima.
O tome tko će u sljedeći ponedjeljak biti izabran za rimskoga gradonačelnika, postfašist Michetti ili bivši ministar demokrat Roberto Gualtieri, ovisi i sastav Općinskog vijeća. Naime, u Italiji izabran načelnik općine ima 60 posto sjedišta u vijeću (a i više, ali samo ako je izabran s više od 60 posto glasova), dok se ostali postotak mandata raspodjeljuje razmjerno postocima koje su osvojile pojedine liste. U Rimu 60 posto vijećničkih mandata znači 29 vijećnika.
Raggi loše prošla
Pobijedi li Michetti, u njegovih 29 ubrojit će se njih 17 iz postfašističke Braće Italije, 6 iz suverenističke Lige, 3 bi dobila Berlusconijeva Forza Italia, 2 Michettijeva lista, a jednoga Preporod. U oporbi bi 7 vijećnika imala lista bivšeg ministra Carla Calende, također 7 lijevi centar (6 Demokratska stranka, jednoga Gualtierijeva lista), a 5 populisti (4 PoKret 5 zvjezdica i jednoga lista dosadašnje gradonačelnice Virginije Raggi).
Pobijedi li Gualtieri, u njegovih 29 se ubrajaju 18 vijećnika Demokratske stranke, 5 Građanske liste, 2 Građanske ekološke ljevice, 2 Budućeg Rima te po jedan Demosa odnosno Zelene Evrope. U tom slučaju bi u oporbi desni centar imao 9 vijećnika (6 Braća Italije, 2 Liga, 1 Forza Italia), Calendina lista 6, a 5 liste u podršku Virginije Raggi.
Dosadašnja gradonačelnica je prošla veoma loše. U Gradskom vijeću poslije izbora 2016. imala je 29 vijećnika, sada spada na njih 5. I to je mjera meteorskog uspona i meteorskog pada populističkog PoKreta 5 zvjezdica, koji je, zasad, ozbiljnije plesao samo jedan mandat.
Tko god da pobijedi, u rimsko Općinsko vijeće ulazi Rachele Mussolini, diktatorova unuka koja nosi i ime Mussolinijeve supruge donne Rachele. Ona je, naime, dobila 5640 preferencijalnih glasova, što je ovogodišnji rimski rekord.
Očito i rezultati glasanja i sinoćnji rimski fašistički rušilački pohodi pokazuju da fašizam ponovo stječe stanovit šarm u pučanstvu, zasad više kroz "mek" postfašizam koji zastupa i Rachele Mussolini - ali covidska kriza je ojačala i "tvrd" neofašizam, jer krize izazivaju srah, a on pak jača agresiju i s njome agresivne ekstremiste.