Prije nekoliko godina jedan visoki dužnosnik Europske unije pokušavao je novinarima objasniti tradiciju veta u postupku odlučivanja. Nije morao objasniti postupak jer je on dovoljno jasan. U puno područja u EU odlučuje se jednoglasno u Vijeću. Zapravo o najbitnijim pitanjima. Promjena temeljnih ugovora, višegodišnji proračun, vanjska politika, proširenje i mnogo drugih. U praksi je dovoljno da jedna država članica bude protiv nečega i onda sve propada, bez obzira na to je li Europska komisija nešto predložila, jesu li se svi ostali složili ili nisu. Nije bitno koja je to država. Može biti mala ili velika, nova ili stara, južna ili sjeverna. U sustavu gdje se odlučuje vetom uvijek pobjeđuje onaj tko je protiv.
"Pravo veta postoji da se ne bi koristilo", pojašnjavao je tada taj visoki dužnosnik s velikim iskustvom sudjelovanja u težim pregovorima među državama članicama u Vijeću Europske unije. Dakle pravo veta, prema njemu, sredstvo je kojim se osigurava da se svatko u EU osjeća jednakim. Ali u praksi svi su svjesni da se to pravo ne treba koristiti, osim u izuzetnim situacijama. A takvih situacija u EU to tada nije bilo puno. Ali i Unija je bila manja, države članice su imale prave lidere, političare koji su bili spremni donijeti odluku i kada su znali da to neće dobro odjeknuti u javnosti i koji se nisu bojali da će zbog toga izgubiti neki postotak na nekim izborima.
Danas je EU u sasvim drugačijoj situaciji. Sve je manje pravih lidera koji su spremni preuzeti na sebe odgovornost za neku tešku odluku u zajedničkom europskom interesu ako bi se to tumačilo kao odustajanje od zaštite nacionalnih interesa. S druge strane, Unija je veća, sa 27 država članica. Znalo se da neće biti lako osigurati djelovanje takve proširene Europske unije pa je i došlo do određenih reformi, ali ne potpunih. A kako se podjele u EU produbljuju, načelo solidarnosti polako nestaje te je i sve više blokada postupaka jer države koriste pravo veta.
Jučer je Bugarska blokirala odluku o prihvaćanju Pregovaračkog okvira EU o otvaranju pristupnih pregovora s Makedonijom. Razlog je to što Bugarska smatra da Makedonija ne prihvaća povijesnu istinu, odnosno povijest onakvom kakvom je vidi Bugarska, a to je, smatra Sofija, protiv europskih vrijednosti i protiv načela dobrosusjedskih odnosa. Nema veze što Europska komisija već deset godina smatra da je Makedonija spremna otvoriti pregovore o članstvu. Nema veze što se s time sada, konačno, slažu sve države članice, osim Bugarske.
Ali zašto ne bi Bugarska blokirala ako želi. Zašto je Grčka, primjerice, imala pravo blokirati godinama Makedoniju, a sada Bugarska ne bi imala to pravo. Zašto je Slovenija mogla blokirati Hrvatsku, a Bugarska ne može Makedoniju. Zašto je Francuska mogla prije dvije godine blokirati odluku o Makedoniji i Albaniji, a Bugarska ne bi mogla. Zašto je Cipar mogao blokirati sankcije protiv Bjelorusije, jer je htio da se na istom sastanku usvoje sankcije i protiv Turske.
Zašto Nizozemska i Francuska mogu blokirati Albaniju, a Bugarska ne bi mogla Makedoniju. Zato što mogu. Zato što su i drugi prije pokazali primjerom da mogu. U procesu proširenje istina je sasvim suprotna od onoga što govore u Bruxellesu. U tom procesu države koje su u EU pokušavaju to iskoristiti kako bi riješile neke bilateralne sporove s onima koji žele u članstvo. "Ovo nije mjesto za rješavanje bilateralnih sporova", govore u EU, ali svi znaju da to i nije posve točno.
Mađarska i Poljska blokirale su usvajanje odluka o do sada najvećem paketu financijske pomoći za oporavak od krize koju je prouzročio koronavirus. Prepoznale su se te dvije države kao moguće mete uvjetovanja korištenja EU novca s poštivanjem načela vladavine prava. Pozivi u smislu "nitko se ne mora bojati ako je siguran da poštuje vladavinu prava" ne znače puno. Jer uvijek ostaje strah od toga tko je taj koji će ocijeniti. Mnogi u Bruxellesu smatraju da Mađarska već krši ta načela, ali Mađarski premijer Viktor Orban smatra da EU krši europske vrijednosti jer, između ostalog, "otvara granice ilegalnim migrantima".
EU neće imati velike štete od još jedne odgode otvaranja pregovora s Makedonijom. Teško je vjerovati da je Njemačkoj, koja predsjedava Vijećem EU, stvarno stalo da se to dogodi. Ili je bugarski premijer Bojko Borisov tako snažan da može reći 'ne' Angeli Merkel bez ikakvih posljedica. Većina članica će zapravo biti sretna sa svakim dodatnim kašnjenjem u procesu proširenja. To za EU odavno nije prioritet.
No blokada usvajanja dosad najvećih financijskih paketa, a još više razlog, jest nešto što ozbiljno ugrožava EU. To će ponovno otvoriti pitanje EU više brzina, da se stvore klubovi onih koji se žele dublje integrirati ne čekajući druge da ih u tome prate, ali niti da se drugima daje pravo kočiti one koji žele ići naprijed. I onda to više neće biti ona EU koju smo do sada poznavali. Ili se moraju stvarno dogovoriti istinske reforme kojima bi se ukinulo pravo veta kako bi se brže donosile odluke. Problem je u tome što se i odluka o ukidanju veta mora usvojiti u postupku u kojem postoji pravo veta.
