CARACAS - Trebao je to biti ponos Caracasa, glavnog grada Venezuele, pokazatelj moći u financijskom središtu metropole te zemlje koja pliva u nafti. Arhitekti su si dali truda, novac nije bio u pitanju, i osmislili su modernu građevinu koja je na 45 katova trebala pružati izuzetne radne i životne uvjete. Dio tornja je bio zamišljen za uredske prostorije, a dio za stanare, i to, jasno, one dubljeg džepa. Stoga je na vrhu zgrade napravljen helidrom, a posebno su upečatljivi veliki balkoni koji su trebali biti opremljeni svim potrebnim da bi se ondje mogao pripremati i roštilj za veći broj ljudi.
I onda je sve stalo. Investitor gradnje David Brillembourg, financijaš i uzgajivač konja, umro je 1993. Godinu dana kasnije Venezuelu je pogodila financijska kriza, građevinari su se povukli i u središtu Caracasa ostala je napola dovršena građevina, treća najviša u zemlji. Naime, 28 katova je dovršeno, a na preostalih 17 ostala je samo armiranobetonska konstrukcija.
Zgradu je preuzela vlada, ali nije u nju ulagala.
A onda je 2007. zapela za oko ljudima koji su se u nju jednostavno uselili. Naime, Venezuela, bez obzira na prihode od nafte, nije uspjela riješiti stambene probleme znatnog broja građana. Stoga su se oni sami snašli. A kad se pročulo da se u Torre de David (Davidov toranj, prema imenu investitora) može besplatno stanovati, zgrada je skvotirana.
Vlada tadašnjeg predsjednika Huga Chaveza nije na to reagirala, čak je bila i zadovoljna što više ne mora brinuti o održavanju. A ljudi su se doseljavali, posebno iz siromašnijih i opasnijih dijelova grada, i ispunili 28 katova. I ne samo to, obavili su i niz završnih radova: pozatvarali su po život opasne otvore za liftove, improvizirali komunalne usluge, uključujući i struju, a tekuću vodu su uspjeli dovesti sve do 22. kata I tako danas u “najvišem slumu na svijetu”, kako ga nazivaju, živi oko 700 obitelji, ukupno oko 3000 ljudi.
Glavni je problem uspeti se stepenicama do vrha, ali to stanarima ne smeta pretjerano, posebno ako se zna da se sve do desetog kata može bez problema doći motociklom. Stanari su, osim toga, osposobili i garažu. A da oni s viših katova, koji ne idu na posao, ne bi morali svaki dan silaziti po namirnice, u tornju je otvoreno i nekoliko dućana, svoju ordinaciju organizirao je i zubar, nelicencirani, a imaju i frizerski salon. Stanari susjednih zgrada isprva su se bunili i tvrdili da je ondje leglo kriminala, ali vlasti nisu poduzimale represivne mjere, osim što su policijske snage s vremena na vrijeme obavljale racije.
Budući da među stanarima većinu čine obitelji s djecom, ubrzo su se sami organizirali i suprotstavili kriminalcima. Napravili su kućni red. Čak su uveli i svojevrsnu stanarinu pa svaka obitelj plaća mjesečno 32 dolara, a 24-satne patrole brinu da u zgradi ne bude kriminala. Neki od njih tvrde da je “sigurnije u zgradi, nego na ulicama Caracasa”.