“Dobar dan, Gino”, pozdravlja starog prijatelja vlasnica kafića Marchini smještenog na trgu Campo San Luca u Veneciji. Jedan je od rijetkih koji je u nedjelju ujutro otvoren, a vlasnica stojećki ispija kavu s unutarnje strane pola metra visoke željezne ograde na vratima koja sprječava prodiranje vode pa i gosti moraju preko nje preskakati da bi došli do šanka.
“Stvarno je hrabro od tebe reći da je današnji dan dobar”, odgovara joj Gino Foglita, 80-godišnjak koji je cijeli svoj život proveo u Veneciji. U gumenim čizmama korača kroz 30-ak centimetara duboku vodu koja je preplavila usku ulicu koja vodi do njegova dućana sa skupocjenim tkaninama smještenog nedaleko od stanice Rialto uz kanal Grande gdje su svi putnici morali izaći iz broda koji bi u normalnim uvjetima nastavio dalje do Trga svetog Marka.
Korupcija
“Ne pamtim ovoliku plimu. Ni 1966. kada je jedinu put u povijesti razina mora bila viša, nisu bile tolike štete. Za nas u Veneciji ovo je katastrofa. Od srijede je život stao. Ne rade supermarketi i nemamo gdje kupiti hranu. U mojem dućanu je voda bila 55 centimetara od poda i šteta je najmanje 100.000 eura. Osiguranje mi je neće pokriti. Nema mi druge nego zasukati rukave i krenuti od početka”, kaže nam gospodin Gino kojemu je Hrvatska jako draga jer u Vrsaru drži svoj brod o kojem priča sa smiješkom, da bi se za tren uozbiljio i zamolio nas da napišemo nešto jako važno što će reći: “Venecija postoji više od tisuću godine tijekom kojih smo dosta ratovali i većinom pobjeđivali, no rat protiv korumpiranih talijanskih političara smo definitivno izgubili. Na što li su potrošili milijarde eura kojima su trebali sagraditi branu od poplava? Lokalne vlasti tu ne mogu ništa jer o svemu odlučuje vlada u Rimu i zato bih jako volio da se Veneto odvoji od Italije i bude neovisna država kako bismo mogli sami odlučivati o svojoj sudbini”.
Osamdesetgodišnji vlasnik dućana uz kanal Grande Gino Foglita cijeli je život proveo u Veneciji. Sjeća se poplave 1966., kada je voda bila viša, no čak je i tada šteta po grad bila manja
U gradu je izvanredno stanje pa u nedjelju ujutro nisu radile prodavaonice karata za brodove nego su se putnici ukrcavali besplatno. Djelatnica na brodu nam objašnjava kako mogu ploviti dok je razina najviše 1,4 metra. Iznad toga brod ne može pristati. A drugog javnog prijevoza do centra Venecije – nema. Trenutno je, pokazuje monitor, vodostaj 1,31, ali raste iz sata u sat i popodne se očekuje oko 1,6. Kako se bliži vrhunac novog plimnog vala, sve se više turista i stanovnika Venecije ukrcava na brodove koji vode prema kopnu. Ispred željezničke stanice razgovaramo s volonterima civilne zaštite koji nam rado poziraju u svojim kričavo žutim odijelima, ali ne smiju otkrivati imena. Kažu da je trenutno na terenu njihovih sedam timova koji pomažu građanima ispumpavati vodu iz poplavljenih prostora.
Tvrde da među građanima pa ni turistima nije zavladala panika. I nama se čini da panike nema. Onima koji i za najveće plime planiraju ostati u gradu savjetuju da ne izlaze iz kuća i da budu na višim katovima. Jedan od volontera nam objašnjava kako razina 1,70 ne znači da će prosječnom talijanskom muškarcu voda doći do vrha glave nego da je toliko iznad višegodišnjeg prosjeka. Vodostaj do metra, naime, znači da je stanje sasvim normalno, a kada je iznad 1,40 95 posto gradskih ulica je pod vodom koja prodire u kuće. Sve više od toga je put prema katastrofi.
Trgovci
“I moj je dućan sa suvenirima u srijedu bio pod vodom koju nitko ne može zaustaviti. Pola grada je uništeno. Venecija nema svijetlu budućnost i jako sam tužan zbog toga, a opet sretan jer zadnjih 20 godina više ne živim u centru nego na kopnu. Idem provjeriti kakvo je danas stanje u dućanu koji je već par dana zatvoren. Turistima je ovo zabavno, ali nama ovdje nije i samo se nadamo da će se voda što prije povući i da će se život nastaviti”, kaže mi dok se vozimo Paulo Piotto.
Njegov kolega trgovac Flavio Bertolini tvrdi da nikad plima nije trajala toliko dugo. Od poplave su profitirali ulični trgovci, pretežno Azijati, koji za 8 eura prodaju plastične navlake za cipele bez kojih će onome tko nema čizme, noge za tren biti mokre. Upravo je po navlakama žarkih boja na nogama najlakše razlikovati turiste od stanovnika grada koji nose gumene čizme. Svaki Venecijanac ima najmanje jedan par jer svake godine ulice budu barem jednom prekrivene vodom, ali svi redom tvrde da ne pamte ovakav potom kakav ih je zadesio zadnjih dana. Sa svih strana bruje pumpe koje iz uličnih lokala crpe vodu, a u očekivanju novog plimnog vala vlasnici postavljaju pola metra visoke čelične ploče na ulaze i sve moguće praznine kroz koje bi mogla prodrijeti voda pune posebnom silikonskom pjenom.
“Od srijede smo zatvoreni, a većina robe je uništena. Voda je u 15-ak minuta dosegnula visinu od 70-ak centimetara i nismo mogli ništa spasiti nego samo nemoćno gledati”, priča nam prodavačica u trgovini odjećom Selene Taschetto koju zatičemo kako metlama i spužvama čisti dućan s kolegicom Giulijom Zanatti i vlasnikom Emilianom Patrignanijem. Zovu nas da uđemo. On tvrdi kako je sramota što brana, postavljena da bi štitila Veneciju od velikih plima, očito ne radi.
Katastrofa
“Slične brane funkcioniraju u Nizozemskoj, ali ne i u Italiji. Znate li zašto? Jer su ovdje ljudi korumpirani. Očito nekome nije stalo da proradi”, ogorčeno zaključuje Patrignani.
Vlasnik dućana s odjećom Emiliano Patrignani nemoćno je gledao dok je voda prodirala u njegovu radnju. Većina njegovog inventara je uništena
Da je brana o kojoj se govori već 30 godina jedino rješenje, slaže se i Fabio Zecchin, vlasnik kafića koji je trenutno poput većine zatvoren. Pomirljivo dodaje kako su se Venecijanci već saživjeli s poplavama, no svejedno je ljut na političare što ništa ne poduzimaju. Njegov prijatelj Walter Rossi pak kaže kako je on u mirovini i da ga više ništa ne može naživcirati.
“Rijetko kada je vodostaj viši od 1,2 metra, a sada smo u samo pet dana imali četiri plime više od 1,4 metra i očekujemo novu. Promijenila se klima, a znamo da na plimu utječe i Mjesec. Čovjek je nemoćan pred prirodom. Ipak, ispada da se u davnoj prošlosti, u 15. i 16. stoljeću kada je Venecija bila moćna republika, ovakve katastrofe nisu događale. Tadašnje su vlasti očito više brinule o važnim stvarima od današnjih. Na izborima Venecijanci obično glasaju za one političare koji obećavaju da će sagraditi branu i osigurati više novca za zaštitu od poplave, ali evo ispada da još nikome to nije uspjelo. Stvarno je zadnji trenutak da se nešto napokon poduzme jer se cijeli ekosustav u venecijanskoj laguni promijenio i ovom se gradu ne piše dobro”, ističe Andrea Menegazzi koji je u visokim čizmama došao postaviti nove brane na ulaz u turističku agenciju u kojoj radi.
Usprkos nedaćama koje su ih snašle, stanovnici jednog od najljepših gradova na Mediteranu veoma su ljubazni i rado pristaju razgovarati s novinarima koji pristižu sa svih strana. Koga god smo zamolili, dao nam je izjavu za Jutarnji list pa tako i Paulo Iovino do čije smo se trgovine cipelama i torbicama La Parigina probili šljapkajući kroz vodu visoku 40-ak centimetara. Pokazuje na zidu da je do visine od metra sve bilo poplavljeno.
“Toliko vode nije bilo ni 1966. Od svog rođenja, pune 74 godine, živim u Veneciji, ovdje iza ugla. Ne pamtim veću katastrofu. Novac kojim je trebala biti sagrađena brana u Veneciji ostao je u Rimu koji je rupa bez dna u raljama korupcije. Mi plaćamo poreze, a oni troše. Bilo bi Veneciji bolje da je samostalna država. Nema nam više smisla ni glasati jer su svi talijanski političari isti, sve lopov do lopova. A ne možemo više živjeti samo od nade da će nas priroda poštedjeti”, tvrdi Iovino i pokazuje nam najkraći put do Trga svetoga Marka ako smo dovoljno hrabri zagaziti u duboku vodu koja je prekrila ulice.
Na površini plivaju siva pera golubova po kojima je grad inače poznat. No, ptica nema. Negdje su se valjda sakrile od kiše koja je u nedjelju ujutro u više navrata pljuštala iz crnih oblaka nadvijenih nad lagunom. Središnji gradski trg je izgledao poput velikog jezera kroz koje se kreću samo policajci u gumenim zaštitnim odijelima i tek rijetki nadobudni turisti s fotoaparatima. Vidjeli smo ih i nekoliko iz Azije koji su podigli nogavice i kroz vodu koračali bosi. Prazno je i stajalište za gondole, a niti jednu nismo ugledali ni na kanalima. Čudna je Venecija bez njih. Očito su ih gondolijeri spremili na sigurno nakon što ih je u prvom velikom plimnom valu dosta završilo na dnu mora. No, zvona sa zvonika Svetoga Marko prkosno se oglašavaju svakih pola sata da cijeli grad odjekuje. Nedostaje i uobičajeni žamor turista, no neki su ipak odlučili ostati, poput Carla iz Barcelone koji je, kaže, u tri dana već kupio treće navlake za čizme.
Izumiranje
“Bojim se da Venecija polako izumire. Poplave su iz godine u godinu sve veće. Malo tko još vjeruje da je brana rješenje. Turisti i dalje dolaze u sve većem broju i od njih živimo, no zato je sve manje domorodaca. I ja razmišljam o preseljenju na kopno”, priznaje nam Luca Tagliapietro (47) koji zadnjih 10 godina u ulici Merceria drži trgovinu s glasovitim staklom iz Murana. Otkriva kako je 70-ih godina na venecijanskim otocima živjelo oko 100.000 ljudi, a po zadnjem popisu ih je 54.000. Stanove i kuće prodaju strancima, a grad sve više gubi dušu i pretvara se u muzej.
Vlasnik dućana s glasovitim staklom iz Murana Luca Tagliapietro uvjeren je da Venecija polako odumire i razmišlja o preseljenju na kopno kao i mnogi njegovi sugrađani
“Kad sam ja bio mali, igrali smo se na ulicama, a danas gotovo i nema djece. Stvarno sam zabrinut za svoju Veneciju. Priroda je nepredvidiva i teško se pripremiti na ovakve katastrofe”, dodaje Luca i otkriva kako za svoj dućan od 13 kvadrata plaća mjesečnu najamninu od 6500 eura pa mu, premda turisti dosta kupuju, zarada nije velika, no dovoljna za pristojan život. Dok u nedjelju oko 11 sati stojimo ispred njegova dućana, zajednički primjećujemo da je u zadnja dva sata razina vode porasla za barem 10 centimetara.
“Bježite iz grada dok vam još voze brodovi”, s osmijehom poručuje Luca. I dok se na Rivi del Ferro, koja je ime dobila po željezu, zajedno s brojnim turistima ukrcavamo u brod, na suprotnoj strani kanala Grande, venecijanske prometne žile kucavice, uz Rivu del Vin primjećujemo veliki natpis na pročelju, bijelim slovima na crnoj pozadini: “Ne mafiji, Venecija je sveta”. Venecijanci s kojima smo razgovarali sada se uzdaju u prognozu koja od ponedjeljka predviđa smirivanje vremena i veliku oseku.
Venecija se počinje oporavljati od rekordnih poplava
Građani Venecije pokušavali su u ponedjeljak nastaviti s normalnim životom nakon nezapamćeno visoke plime koja je prošli tjedan poharala grad, poplavivši kuće i oštetivši pedesetak crkava tog dragulja svjetske baštine.
Val lošeg vremena koji je zahvatio sjevernu Italiju u ponedjeljak je najviše pogodio regiju Trentino-Južni Tirol, uz granicu s Austrijom, uzrokujući velike snježne padaline zbog čega je zatvoren promet na tridesetak nacionalnih cesta kao i škole.
U Veneciji i na otocima u laguni škole bi trebale ponovno otvoriti vrata dok trgovci i stanovnici raščišćavaju trgovine i stanove koji su više puta poplavljeni.
Prometovati su nastavili i vaporetti, vodeni 'autobusi' tipični za taj grad, a povlačenje vode iza sebe je kao i uvijek ostavilo mnoštvo otpadaka na trgovima i ulicama grada.
U ponedjeljak se očekuje i dalje prilično visoka plima od maksimalno 110 do 115 centimetara, što se događa sve češće, no daleko je od vrhunca od 1,87 metara izmjerenih u utorak.
Slavni Trg sv. Marka, jedna od najnižih točaka u gradu, poplavljen je čim plima bude viša od 80 centimetara i voda ga je prekrila i u ponedjeljak.
Trg je za javnost ponovno otvoren u nedjelju.
Gradonačelnik Luigi Brugnaro obećao je u nedjelju da će građani i tvrtke uskoro dobiti formulare za zahtjeve za odštetu.
Meteorolozi u idućim danima ne očekuju plimu višu od 110 centimetara, pa će grad moći prionuti procjeni štete, koja bi po prvim procjenama gradonačelnika mogla dosegnuti više od milijardu eura.
Firenca i Pisa u ponedjeljak su izbjegle najgore jer je počeo padati vodostaj rijeke Arno koja kroz njih prolazi pa su vlasti ukinule izvanredno stanje. Loše vrijeme zahvatilo je prošli tjedan i južnu Italiju - Materu, Apuliju, Kalabriju i Siciliju. (Hina)