Čak je i inače veseli Ringišpil u ponedjeljak navečer na dunavskom keju zvučao pretužno. Najmanje deset tisuća ljudi okupilo se na dirljivom oproštaju od Đorđa Balaševića u njegovom rodnom Novom Sadu.
Po rijeci su plovile brodice osvijetljene bakljama, a u zrak je pušteno na tisuću lampiona odajući počast vojvođanskom kantautoru.
Skup je počeo emitiranjem njegove pjesme Regrutska, a svi su okupljeni uglas pjevali Noć kad sam preplivao Dunav, Da rata ne bude, Lepu Protinu kći, Aco Braco, D-mol, Živeti slobodno, Nikad kao Bane, Oliveru i još brojne druge divne Balaševićeve pjesme. Nitko se nije mogao oteti dojmu da je jedna zvučala tužnije od druge. Čuti Đoleta bez da je bio fizički prisutan mnogim obožavateljima bilo je preteško tako da su glazbu presijecali jecaji.
Svuda na Keju položeno je bijelo cvijeće, a gomila je bila i na mostu Duga prema Petrovaradinskoj tvrđavi na kojoj je projiciran Balaševićev lik.
Posljednje zbogom voljenom sugrađaninu završilo je s Odlazi cirkus, kako je i Đole uvijek završavao svoje koncerte.
Intimno i nježno, baš kakav je uvijek i bio odnos Đorđa Balaševića i publike, tako su se od njega oprostili obožavatelji koji su u ponedjeljak tijekom dana posjetili njegovo posljednje počivalište na Gradskom groblju u Novom Sadu.
Cijelog dana do njega su tiho dolazili, popričali bi s Đoletom u sebi, skrili suze, pomilovali križ s njegovim imenom i otišli dalje sa svojim mislima.
- Đoliška moj, još ti nije bilo vrijeme - rekao je stariji gospodin. Uz grob mu je ostavio rakiju u plastičnoj bočici od mineralne. Nek se nađe. Gospođa koja je stigla iz Splita sa suprugom, svom najdražem umjetniku ostavila je brodić napravljen samo za njega od bračkog kamena. Stajala je dugo i svako toliko bi rekla suprugu: "Još samo koju minutu". Ali nikako otići. Porazgovarale smo o tome koliko smo ga voljele i koliko je tužno stajati na ovom mjestu i opraštati se.
Prisjetile smo se "Slovenske", koju je izveo na otvaranju svog posljednjeg koncerta u Zagrebu.
"Ako umrem mlad, posadi mi na grobu samo ruzmarin. Ne dozvoli tad da naprave od toga tužni treći čin...", pjevao je tad o odlasku kao da nama koji smo ga godinama pratili i voljeli želi poručiti da je kraj blizu.
"Još ga trebamo"
- Nije smio otići. Trebam ga još... - rekla je Splićanka zaplakavši. I razumjela sam je, iako sam svjesna da to zvuči sebično prema obitelji koja najviše pati, od nas koji smo ga imali samo na koncertima i pjesmama. Ali da, Đole nam je činio život puno ljepšim mjestom i jako je teško sad krenuti dalje znajući da nije fizički prisutan. Iako, mogu vam sa sigurnošću reći, osjetile smo ga i ona i ja ponovno tamo u zrakama sunca koje su danas grijale Novi Sad ove godine najjače dosad.
Đoletov grad nikad nije bio bučan u svojem pokazivanju ljubavi i tako je i u ovim danima nakon što je došla najtužnija vijest. Ali se na svakom koraku ljubav prema njemu itekako osjeća. Svaki prolaznik na spomen Đoletova imena poželi reći još rečenicu, dvije i dirnuti su koliko ljudi se dolazi oprostiti iz drugih krajeva, a posebno iz Hrvatske.
Gospođa, koja nam je rekla da je Balaševićeva vršnjakinja, razveselila se kad je čula da smo stigli iz Zagreba.
- Svi su ga voljeli. Kako i ne bi. Imao je takvo srce. Cijeli moj život je bio s njim, mladost, brak, sve... Moje srce je sad pokidano u tisuću komadića - rekla je i zaplakala. Plakala je za njime, ali i za dijelom svog života koji je, čini nam se svima kojima je bio blizak i drag, nepovratno izmaknuo.
- Ovu tugu bi samo ti znao otpjevati kako valja - piše na papiriću s potpisom Rijeka uz svijeće koje građani pale na glavnom novosadskom Trgu slobode dok dalje niz ulicu iz kafića čujemo samo Balaševićeve pjesme.
Toliko voljeni Đole nikad nije bio od parada i kiča i takav mu je bio i pogreb, održan tajno u nedjelju. Pokopan je uz pjesmu posvećenu voljenoj supruzi i bez svećenika, po njegovoj želji. U kvartetu dragih lica bili su njegova Olivera, kćeri Jovana i Jelena i sin Aleksa te zet i gradonačelnici Ljubljane i Novog Sada.
Za termin pogreba je do posljednjeg trenutka znalo samo deset ljudi iz organizacije i najuža obitelj, tako da su uspjeli u namjeri da oproštaj bude privatan. Što je Đole, koji je toliko dao svojim obožavateljima, ali i uvijek isticao koliko mu je najvažnija ljubav njegovih najbližih, zaslužio svakako.
U planu je bio da pogreb počne u 13 sati, ali je supruga Olivera neočekivano zamolila da bude 20 minuta prije. Kao da je znala da će se uskoro tamo pojaviti srpski mediji, koji su vidjeli policijske patrole, rekao nam je izvor. Ispraćaj je tako protekao u miru bez javnosti i obitelj je zahvalna što mu je želja ispunjena.
Službene uniformirane komemoracije u Balaševićevu gradu također neće biti, a Novi Sad se od njega oprostio jumbo plakatima, njih 40-ak, s njegovim stihovima u cijelome gradu. "Ne budi jaka ti, najlakše je plakati", stoji tako nedaleko od njegove Ulice Jovana Cvijića. Tamo je Đorđe rođen i proveo je na istoj adresi cijeli život.
Spuštene rolete
Njegov dom bio mu je uvijek omiljeno mjesto, a posljednjih godina većinu je vremena bio tamo. Njegova najstarija kći u oproštaju od oca na društvenoj mreži objavila je obiteljski video iz dvorišta gdje su se često okupljali i napisala njegove riječi s posljednjeg rođendana: "Mislio sam da ću se večeras moći iskrasti. Kakav divan dan! Svako lice koje vidim je jedno sjećanje. Možda sjećanje nije savršeno. Ponekad imam uspone i padove. Ali svi smo zajedno, a večeras ste moji. Prekršit ću običaj i reći ću što sam poželio dok sam gasio svijeću: Da vam život bude sretan kao što je moj bio. Da se jednog jutra probudite i kažete: NIŠTA VIŠE NE ŽELIM. 67 godina. Zar nisu prošle u trenu?".
Ispred obiteljske kuće se do nedjelje navečer okupljali su se građani i palili svijeće te ostavljali poruke i sitne darove, ali u ponedjeljak je sve bilo pospremljeno. Rolete na broju 33 bile su spuštene i obitelj je očito tim činom još jednom zamolila za privatnost u dubokoj boli.
Gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević izjavio je jučer da je Đorđe Balašević zaslužio da neka novosadska ulica ili most dobiju njegovo ime, ali da veliki kantautor nije želio da mu se "podižu spomenici niti imenuju ulice njegovim imenom".
- Slušali smo njegove pjesme, smijali se njegovim vicevima i anegdotama, čitali njegove knjige, sve je to neosporno. Ali prije svega, Olivera, Jovana, Jelena i Aleksa ostali su bez njega i moramo poštovati njihove želje. Sve što smo dosad napravili bilo je uz poštovanje intime njegove obitelji - rekao je gradonačelnik i dodao da "nije bit poništavati nešto što je bila njegova želja", ali da "Đorđe Balašević ima prostor u Novom Sadu koji je zaslužio svojim djelima".