Policija se vraća u talijanske bolnice, najavio je talijanski ministar unutrašnjih poslova Matteo Piantedosi. U prošlom stoljeću u nekim većim bolničkim centrima, te u frekventnijim hitnim pomoćima, postojao je stalan policijski tim. Smatralo se da razvoj telekomunikacija omogućuje brz dolazak policije u slučajevima potrebe. Ipak, sve učestaliji napadi na liječnike i bolničare, osobito sa strane ožalošćene rodbine, nerijetko uz vandaliziranje zdravstvenih struktura, navode Piantedosija da uniformiranu i naoružanu policiju vrati u zdravstvene ustanove, pa i radi zastrašivanja mogućih nasilnika, odnosno odvraćanja od nasilnih reakcija.
Piantedosi je najavio da će početi od glavnog grada Rima pa postupno nastaviti i u drugim većim gradovima. Sudeći po medijskim vijestima, u nasilnim napadima na medicinsko i paramedicinsko osoblje prednjače Napulj i Palermo, "bacajući" Rim tek na treće mjesto, ali incidenata tog tipa ne manjka ni u inim većim talijanskim gradovima.
U Rimu i bolnice i mnogi ambulatoriji (strukture tipa domova zdravlja, s više specijalističkih ambulanti i uglavnom s laboratorijem) imaju barem jednoga naoružanog zaštitara, obično već na porti. Ipak, ovlasti zaštitara su bitno manje od onih koje imaju policije. Štoviše, i oni su znali biti ozbiljne žrtve napada ne toliko pomahnitalih ovisnika, koliko bijesne rodbine, uvjerene da ima pravo zahtijevati i nametnuti svoju "junačku pravdu".
Fenomen nasilja nad zdravstvenim djelatnicima nije samo talijanski. Zatječe ga se i drugdje po južnoj Evropi, od Španjolske do Grčke, pri čemu ni Hrvatska nije iznimka. Policija rješava problem tek na ušću, kad se problem manifestira; ponešto i prevenira.
Ipak, problem nasilja nad osobljem u zdravstvu, a i u obrazovanju, ne može biti trajno riješen akcijom državne sile, a vjerojatno ni samim pooštrenjem kazni, obesnaženim ondje gdje preduge sudske procedure čine da pravomoćna presuda stiže godinama nakon delikta, kada je njezina funkcija odvraćanja odavno izblijedjela.
Problem je, čini nam se, u nedostatku građanskog odgoja, i u obiteljima, koje su generator problema, a onda i u školskom sustavu, gdje su elementi građanskog odgoja izostavljeni ili povjereni vjeroučiteljima koji, logično, imaju druge prioritete. Pa onda zdravstvene i obrazovne djelatnike sve češće treba braniti aparatom državne prisile, kako pokazuje i spomenuta odluka talijanskog ministra unutrašnjih poslova.