Dvadeset i sedmi dan rata u Ukrajini, utorak 22. ožujka, jasno pokazuje da se situacija na bojištima nastavlja komplicirati za ruske agresore. Dosadašnja izvješća o ruskim napredovanjima, koja su prevladavala kroz prva tri tjedna rata, sada sve češće nadopunjuju ili čak i zasjenjuju vijesti o ukrajinskim protunapadima – koji su prvenstveno usmjereni na sjeverozapadni i jugozapadni odjeljak masivnih ukrajinskih bojišta. To su krajevi Ukrajine u široj okolici Kijeva i Odese, dva među pretpostavljenim strateškim ciljevima čitave ruske operacije. Oba su ta područja ujedno ponešto udaljenija od međunarodnih granica same Ruske Federacije i bliža kompaktnim područjima ukrajinske vlasti, novačenja i opskrbe. Zato i ne čudi da su baš ona prva na redu za veće protuudare, od kojih je doduše teško očekivati da i u slučaju maksimalnih uspjeha branitelje neposredno oterete ruskih vojnih pritisaka na istoku i jugoistoku Ukrajine.
Sankcije koje su uvođene posljednjih tjedana polagano postaju sve neugodnije, kako za rusku vojnu industriju, tako i za civilno stanovništvo – budući da se čuju vijesti o nedostajanju svakakvih roba, od čipova, raznih rezervnih dijelova i kompleksnih strojnih komponenti, pa do tetrapak pakiranja za ruske prehrambene proizvode. No, nastavlja se i vanjska pomoć Ukrajini, civilna i vojna, kako iz dalekih krajeva kao što su Kina i Novi Zeland, tako i iz obližnje Europske unije koja je na dosadašnjih 500 milijuna eura za vojne svrhe jučer odlučila dodati još toliko.
Mađarska igra ulogu ruskog saveznika
No, pri tome treba istaknuti da usprkos tim zajedničkim naporima zapravo ne doprinose sve zemlje članice jednako. Na primjer, za razliku od ostalih članica Višegradske skupine, Mađarska ne samo da i nadalje odbija isporučiti ikakvu vojnu pomoć susjednoj Ukrajini, već blokira i svaku takvu tuđu dopremu preko svog teritorija. I to nije sve, budući da Mađarska ujedno i u tijelima EU igra ulogu glavnog ruskog saveznika, blokirajući uvođenje daljnjih oštrih sankcija na izvoz ruskih energenata u Uniju, kao i promišljanja i slanja promatračkih ili mirovnih misija u tu agresijom pogođenu državu.
Iako je primila oko 320.000 ukrajinskih izbjeglica, koje su im prihvatljivije od sličnih bjegunaca iz Sirije ili nekih drugih ratišta, Mađarska zapravo limitirano sudjeluje i u NATO djelovanjima koja su posljednje vrijeme usmjerena prema granicama Ruske Federacije i Ukrajine. Naime, dok se u Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj, Slovačkoj i Rumunjskoj vidi suradnja čitavog niza raznih NATO članica na provedbi zajedničkih aktivnosti – Mađarska je tu gotovo pa usamljena, tek uz simboličku nazočnost kontingenta iz Hrvatske koji Orbanovoj vlasti pruža smokvin list zaštite od širih prigovora. Jedino Bugarska, koja je do sada primila oko 80 tisuća ukrajinskih izbjeglica, tu surađuje još manje. Zato su ondje bile jasno vidljive i podjele u javnosti začinjene proruskim okupljanjima, te nedavna smjena proruskog ministra obrane Stefana Janeva koja je prethodila pristanku države za uspostavom NATO borbene skupine usmjerene jačanju tog dijela istočnog krila Saveza.
Protunapad na zapadu Kijeva
Što se situacije na terenu tiče, još od jučer traje ukrajinski protunapad na zapadu Kijeva, grada koji je sve do sutrašnjeg jutra opet pod produženim cjelodnevnim policijskim satom. Jučer se iz tog područja operacija čulo o oslobađanju grada Makariva, mjesta smještenog sjeverno od prekinutog autoputa Žitomir-Kijev, no to očigledno nije bio i konačni doseg tog ukrajinskog djelovanja. Iako još nema mnogo nedvojbenih podataka, niti daljnjih službenih potvrda, izgleda da se ukrajinsko napredovanje tu nastavilo prema sjeveroistoku i naselju Borodjanka – dok se iz smjera samog Kijeva također opet čulo o napredovanjima sjeverozapadno od grada, oko Mošina. Ako se potvrde naznake o mogućem spajanju tih napredovanja, onda bi to značilo da se jedan ozbiljan dio ruskih snaga koje su proteklih tjedana ratovale zapadno od Kijeva sada našao u okruženju, ili barem s prekinutim linijama opskrbe – što bi ukazalo i na mogućnost njihovog temeljitijeg savladavanja. Takav bi razvoj situacije bitno smekšao ruski pritisak na Kijev, a predstavljao bi i velik poraz za napadače. No, kako god da se stanje razvilo zapadno od Kijeva, ni ruske pozicije istočno od grada nisu baš sjajne. Oveće snage koje su se ondje nagomilale konstantno imaju problema sa svojom dnevnom opskrbom, budući da im logistika sa sjevera i istoka ustrajno vozi slalom između brojnih ukrajinskih enklava i pojedinih postrojbi branitelja koje su ostale zaobiđene dosadašnjim ruskim napredovanjima. Neprekidni zračni i topnički napadi na mjesta Černihiv, Nižni, Sumi i Ohtirka, da nabrojimo samo neke veće izvore ruskih problema, nisu tu mnogo promijenili na stvari i time je čitavo rusko napredovanje istočno od Kijeva zapravo vrlo nesigurno i podložno radikalnim promjenama.
Rusi hvataju dah na istoku Ukrajine
Pa ipak, nije sporno da se glavne borbe i nadalje vode na istoku Ukrajine, preko 100 kilometara jugoistočno od Harkiva, bombardiranog i djelomično opkoljenog drugog po veličini grada Ukrajine. Nakon zaustavljanja ruskog prodora kod Izjuma, kojim se trebalo zaći za leđa dobrom dijelu ukrajinskih otpornih položaja na istoku zemlje, ruska strana hvata dah i dovlači pojačanja za nastavak tamošnjih borbi. Ujedno, izgleda da do tog prostora pokušavaju osposobiti i željezničke pruge iz Rusije, na jug preko područja oko Kupjanska, ne bi li si za to bojište osigurali logistiku i u nadolazećem vremenu loše prohodnosti. Sve je to samo sporedno bojište prema prostoru poteza Severodonjeck-Popasna koji je dnevno pod napadima – kako iz zraka, tako i od kopnenih snaga, koje već danima uz manje pomake pokušavaju okončati zadnje tragove ukrajinske vlasti u Luhanskoj oblasti.
Jednako tako, ustrajno se bilježe i ruska napredovanja oko Donjecka – gdje linija fronte polako s jugozapada prelazi na zapad grada, budući da Rusi ondje dnevno bilježe manja napredovanja. Nejasan je i ishod niza borbenih susreta agresora s braniteljima i u mjestima sjeverno od Donjecka, gdje Rusi već danima pričaju o pojedinim napredovanjima, a ukrajinski izvori to ustrajno demantiraju. Sve su to ipak još i pregledne situacije kad ih usporedimo sa stanjem na jugu, oko grada Mariupolja koji je već danima pod potpunom opsadom. Budući da su iz grada pobjegli i zadnji novinari, kao i pojedini strani diplomati koji su ondje izdržali koliko se dalo, objektivnih vijesti o stanju u gradu zapravo i nema, te je jasno tek da urbane borbe i dalje traju, vezujući na sebe barem 3 ili četiri veće ruske vojne postrojbe i konstantan pritok doknadnog ljudstva i opreme – sve vojnih sredstava koja bi agresorima sada itekako dobro došla i na brojnim drugim poprištima rata u Ukrajini.
Manjak kapaciteta
Upravo taj manjak slobodnih vojnih kapaciteta jako ograničava Ruse i na jugozapadu Ukrajine, gdje se izgleda utvrđuje ruska obrana grada Hersona, dok se čuju i nepotvrđene vijesti o dodatnim sukobljavanjima na prostoru tamošnje zračne luke smještene sjeverozapadno od grada – baš u smjeru iz kojeg zadnjih dana nailazi ukrajinsko protunapredovanje iz Mikolajeva. Iako još ne izgleda da su Rusi kompletno odustali od svojih dosadašnjih planova u toj regiji, gdje su uspjeli prijeći Dnjepar, ali i zaprijetiti i sjeverno mjestima Krivi Rih i Zaporižje, ipak je u okupiranoj Hersonskoj oblasti zanimljivo registrirati brojne policijske akcije kojima su sustavno krenuli pretraživati sela u svom okupiranom zaleđu. Postrojbe Rosgvardije ondje po kućama traže zaostalu vojnu tehniku kojom bi se mogli okoristiti lokalni stanovnici, ako im dođe da podižu kakav širi ustanak protiv ipak vojno ponešto uzdrmanih okupatora.