Kasim Sulejmani bio je jedan od stupova iranskog režima, ali, unatoč činjenici da je vodio elitnu Revolucionarnu gardu, teško je vjerovati da će zbog njega Iran zaratiti s Amerikom.
U formalnom smislu, Revolucionarna garda (IRGC) predstavlja elitne kopnene, zračne i pomorske snage, brojčano znatno manje od regularne iranske vojske. Neformalno, ali stvarno, Revolucionarna garda poznata je kao Vojska čuvara Islamske revolucije i stvorena je Homeinijevom uredbom 5. svibnja 1979., a predstavlja jednu od ključnih institucija u Iranu, sa 125 tisuća pripadnika, a time i puno izvaninstitucionalne moći.
Washingtonu ne odgovara to što proiranske milicije i parlamentarne stranke usko surađuju s vodstvom u Iranu i čine interesni blok u kojemu šijiti imaju zaštitu od utjecaja sunitskih kraljevina južno od svoje zemlje.
Teška odmazda
Sulejmani je proglašen šehidom, a vrhovni vođa Ali Hamenei obećao je tešku odmazdu. Međutim, teško je očekivati direktan sukob s Amerikancima jer Iran je preslab. Iranci su u stanju pobjeđivati Saudijce u Jemenu, ISIS u Siriji, a preko Hezbolaha stvarati probleme čak i moćnom Izraelu, ali Amerika je nešto drugo. Prema prošlogodišnjem indeksu Global Firepower, Iran je 13. država po vojnoj snazi, no 2017.
Iranci su za vojsku potrošili 16, a SAD više od 600 milijardi dolara, što prilično precizno pokazuje i međusobnu razliku u snazi. Tome treba pridodati i embargo koji SAD provodi protiv Irana već četiri desetljeća, a vojni embargo protiv Irana je proglasio i UN 2006. Zato većina analitičara u prvim komentarima izražava sumnju u otvoreni iranski udar na američke ciljeve, i navode kako je puno izvjesniji asimetrični rat, odnosno manji napadi na Amerikance diljem Bliskog istoka. Za početak, Siriji i Iraku, gdje obje države imaju vojnike, a zbog strateških interesa, ne namjeravaju se povući. Slično razmišlja i Siniša Tatalović, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Tatalović drži da će Iran sigurno odgovoriti, ali sumnja u varijantu u kojoj će njihov odgovor biti direktan. Dodaje kako je u ovom trenutku očekivana eskalacija sukoba, no za sada možemo tek nagađati s kolikim intenzitetom, to prije što ovdje nisu u igri samo Amerikanci i Iranci nego i druge velike sile, koje imaju interese na Bliskom istoku, poput Rusije i Kine.
Tko će se okoristiti?
Na pitanje koliko je legitimno da jedna država bez suda likvidira dužnosnika druge države, Siniša Tatalović je odgovorio: “To nije iznenađenje kada se uzmu u obzir odnosi SAD-a i Irana, a Amerikanci vjerojatno mogu tvrditi da je Iran organizirao napad na njihovo veleposlanstvo u Bagdadu, a oni su samo odgovorili u samoobrani. Isto tako, ne treba a priori odbaciti nekakav nepredvidljiv scenarij. Američki predsjednik Donald Trump je nepredvidiv, a ovo je izborna godina u SAD-u, i sigurno mu je potreban nekakav vanjskopolitički rezultat s kojim može istupiti pred birače.”
Osim toga, Iranci i bez vojnog zatvaranja Hormuškog tjesnaca mogu izazvati rast cijena nafte, drži energetski konzultant Jasminko Umićević: “Sigurno će doći do rasta cijene nafte, ali ne vjerujem da će to biti dugotrajno. Naravno, sve je moguće ako Iranci odluče oružano uzvratiti, no sumnjam da će se to dogoditi, a u tom će slučaju nafta poskupjeti na 70 ili 80 dolara po barelu, ali to neće potrajati.”
Tko ima korist od američko-iranskog sukoba?
“Manje-više svi ostali proizvođači nafte jer im je u interesu oslabiti iransku poziciju, kao države s drugim najvećim svjetskim zalihama. To je prvenstveno Saudijska Arabija, pa Rusija i ostali, čak i SAD, koji su posljednjih godina povećali proizvodnju nafte i plina. Sada sve ovisi o odluci Irana hoće li zaoštriti situaciju i onemogućiti transport kroz Hormuški tjesnac. U načelu, Iranci ne moraju poslati svoje snage jer je dovoljno da situacija postane tako napeta da osiguranje tankera postane tako skupo, da se nikome ne isplati. To bi izazvalo dugoročni porast cijena, a najveće žrtve bili bi potrošači”, upozorio je Umićević.