U travnju 2013. skupina mladih Egipćana, frustriranih zbog načina na koji su Muslimanska braća vladala Egiptom, okupila se i došla na ideju da započne kampanju prikupljanja potpisa kojima bi se glasalo o povjerenju predsjedniku Morsiju, odnosno sazvali izvanredni predsjednički izbori. Već su bili i odredili datum – 30. lipnja, kao dan kad će pozvati egipatski narod da izađe na ulice i na taj im način pruži podršku. I zaista, od 1. travnja do 30. lipnja Tamarod, kako se grupa nazvala, prikupili su 22 milijuna potpisa, prema riječima Mone Selim, jedne od utemeljiteljica Pokreta, piše Sabah Hamamou, novinarka Al Ahrama i sudionica egipatske revolucije 2011. za Globus.
U Egiptu se uvijek sve mijenja i katkad vraća na početak, osim prodavačice povrća na ulici, stare gospođe u sedamdesetima, koja dolazi svako jutro u moju ulicu i viče kako bi prodala povrće, što ga je stavila u drvena kolica. Vuče ih konj, a zaprega svako jutro pod moje prozore stiže ravno iz sela u blizini Gize.
Dok ona to čini, narod je odlučio pokrenuti revoluciju protiv predsjednika Morsija, vojska se odlučila vratiti u Egipat i svrgnuti predsjednika, a međunarodna zajednica odlučila je razmišljati o tome je li to “udar” ili još jedna epizoda revolucije “25. siječnja”.
30. lipnja, puč - da ili ne? Kada su milijuni ljudi izašli na ulice da izraze frustraciju zbog načina vladavina Muslimanske braće, mnogi su htjeli da se vojska umiješa, no nitko nije očekivao da će generali to učiniti tako brzo. Svi su se bojali da će u Egiptu 30. lipnja izbiti građanski rat dok su se sukobljavali protivnici i pristaše predsjednika Morsija na ulicama. Bilo je tu i šala. Jedan moj prijatelj, fotograf freelancer, pitao je kad će točno početi građanski rat. A odgovor je bio – u noći 30. lipnja.
No, to se nije dogodilo, jer, prvo – Muslimanska braća odlučila su da neće sazvati demonstracije za potporu predsjedniku Morsiju. A drugo, dogodili su se antimorsijevski prosvjedi bez presedana u Egiptu, jer su u četiri ujutro ljudi pohrlili na ulice, u svakom, pa i najzabačenijem, kutku zemlje, od Aleksandrije do Asuana. I nisu odlazili, većina ih je spavala na ulicama, i za manje od 24 sata progovorila je vojska priopćenjem...
Vodi se oštra rasprava o zbivanjima u Egiptu o tome kako ćemo ovo što se događa nazvati.Većina svjetskih medija ove događaje zove “državni udar”, promorsijevski Egipćani zovu ih “Državni udar”, revolucionarni trenutak, Tamarod, glavni organizator, zove ga pobunom, a milijuni antiegipćana revolucijom. Ja, koja još nisam sigurna kako ću nazvati događaje u Egiptu, imam novu kovanicu, novi izraz: “revo-udar”. Belal Fadl, utjecajni pisac, kojega slijedi više od milijun ljudi na Twitteru, napisao je u svojoj kolumni: “Da 30. lipnja nije izašlo toliko ljudi na ulicu, vojska ih ne bi podržala.”
Tamarod je odgovoran? Zbivanja u Egiptu plijene svjetsku pozornost. Debate tipa “državni udar nije državni udar” dio su brojnih drugih rasprava koje se trebaju voditi ne samo zato što su važne, nego zato što bi i trebale odgovoriti na glavna pitanja na koja će i povijest morati dati odgovor.
Zašto je Egipat opet na početku, zašto je zbacio predsjednika i ima vojnu vladavinu? Zašto je trebao samo jedan dan da zapovjednik egipatske vojske izda Vladi 48-satni ultimatum da se udovolji volji naroda? Zašto je vojsci trebalo 18 dana da odgovori 2011. godine? Je li sve počelo s kampanjom 1.travnja ili je počelo davno prije toga?
...