Unatoč naporima NATO-a i Europske unije da promiču suradnju i integraciju u nabavi oružja, naročito u kontekstu rata u Ukrajini, mnogi sumnjaju da je problem spore nabave i isporuke moguće riješiti. Svaka europska država održava svoju jedinstvenu stratešku kulturu, praksu nabave, specifikacije, procese odobravanja, obuku i prioritete, što dovodi do problema kompatibilnosti sa sustavima oružja. Čak ni streljivo i dijelovi nisu uvijek međusobno zamjenjivi, što uzrokuje probleme s održavanjem i kvarove.
Micael Johansson, predsjednik Saaba, je za NYT izjavio: "Potrebno je nešto razjasniti budući da mi nismo sjedinjene europske države. Svaka država sama odlučuje koji su joj kapaciteti potrebni".
Johansson je ovog ljeta imenovan potpredsjednikom odbora Udruge zrakoplovne, sigurnosne i obrambene industrije Europe, udruženja koje predstavlja više od 3000 tvrtki. Prema Johanssonu, Europska unija treba zajednički planirati obrambeni proces, međutim raznolikost ulaganja, praksi i tehnologija u obrambenom sektoru diljem Europe komplicira napore da se standardizira proizvodnja.
Članice NATO saveza ponekad koriste iste zrakoplove, ali s potpuno različitim sustavima enkripcije i raznolikim instrumentima. A kako su to na terenu otkrili ukrajinski vojnici, 155-milimetarske granate koje proizvodi jedna kompanija ponekad se ne mogu koristiti na haubici koju je proizvela neka druga.
Ključni izazovi Europske unije su nedostatak sirovina poput titana i litija te nestašica eksploziva, posebno baruta o kojem ovise proizvođači cijele industrije oružja.
Pandemija covida-19 i poremećaji u opskrbnim lancima uzrokovani ratom u Ukrajini potaknuli su pomak prema lokalizaciji opskrbnih lanaca radi veće otpornosti. Međutim, koordiniranje raznolikog niza oružanih sustava, praksi i tehnologija radi usklađenog rada i dalje je izazov. Standardi interoperabilnosti koje je postavio NATO imaju za cilj riješiti ovaj problem, ali se ne provode uvijek učinkovito, što je adresirao šef europske diplomacije Josep Borrell kazavši: "Stupanj suradnje među našim vojskama vrlo je nizak".
Redovna godišnja revizija Europske agencije za obranu pokazala je da se samo 18 posto investicija u sektoru obrane radi zajednički, što je upola manje od zadanog cilja.
Po završetku Hladnog rata vojna potrošnja u Europi se smanjivala, zbog čega je došlo do konsolidacije sektora. Unatoč tome, i dalje postoji široki raspon oružanih sustava domaće proizvodnje: Europa ima 27 različitih tipova haubica, 20 tipova borbenih zrakoplova i 26 tipova razarača i fregata, prema analizi tvrtke McKinsey & Company.
Značajna prepreka koordinaciji je velika sigurnosna ovisnost Europe o Sjedinjenim Državama. Pozivi na povećanje europske obrambene potrošnje i suradnje su porasli, ali to zahtijeva osjetljivu ravnotežu između natjecanja, inovacija, smanjenja otpada i racionalizacije operacija. Vlade već usmjeravaju milijune ili milijarde eura na obranu i, naravno, svatko želi podržati vlastitu industriju i radnike.
Prema Johanssonu, želi li se postići napredak na europskoj razini, bit će potrebni koordinacija i povjerenje, što će zahtijevati mnogo vremena.
"Razgovori su započeli", rekao je Johansson NYT-u o naporima da se poboljša koordinacija. "Mislim li da će ići brzo? Ne."