Ko će, bre, da glasa za Vučića – prenerazi se beogradski taksist kad dozna odakle smo i zašto smo u srpskoj prijestolnici, piše Silvana Uzinić za Slobodnu Dalmaciju.
– Na ovim izborima više niko neće da glasa za njega. Umrežili se ti "naprednjaci", bre, ne možeš da dođeš do posla ako nisi njihov, sve su okupirali, sve njihovo, pa to nije normalno. Nisu ljudi ludi, sve vide, sve im je jasno, oni samo grabe sebi, običan narod osiromašio, nemo'š da živiš od penzija i plata.
Evo već sada ti ne možeš da nađeš konobara ovde, svi odoše za Hrvatsku da rade. A zašto bi išli ako je ovde dobro ko šta kažu? Nije dobro, to vam govorim – raspričao se naš taksist dok nas vozi u sjedište Zeleno-lijeve koalicije Moramo, za koju je, kaže, nešto načuo, ali ne zna baš puno o njima.
– To su ovi Moramo, pa morali ste nešto čuti o njima, a pogotovo ako ste protiv Vučića.
– Ma ne moramo mi više ništa, dosta je moranja – nasmije se.
Krkljanac na Banjici
Taj dan, zadnji dan predizborne kampanje pred šutnju u Srbiji, kolega Tom Dubravec i ja bili smo na završnom skupu Srpske napredne stranke aktualnog predsjednika Aleksandra Vučića, nakon čega smo trčali na zadnje predstavljanje koalicije Ujedinjeni za Srbiju, koja je na predsjedničkim izborima isturila umirovljenoga generala Zdravka Ponoša, da bismo predvečer upoznali i beogradskog Tomislava Tomaševića.
Da, točno na njega podsjeća koalicija okupljena oko Dobrice Veselinovića iz udruge Ne davimo Beograd. Njemu je, zajedno s još četrdesetak ekoloških i građanskih inicijativa i udruženja, ambicija osvojiti glasove u glavnom gradu i kandidat je za gradonačelnika.
U Srbiji se ove nedjelje održavaju predsjednički, parlamentarni i izbori za Beograd. Na kraju dana činilo nam se da smo prošli nešto poput skale zvuka na pojačalu, od decibela na najjače, kada basovi udaraju u pleksus, preko nešto nižih frekvencija sve do ugodnih revijalnih tonova za laku noć.
Pred sportskom dvoranom na Banjici prometni krkljanac regulirala je policija. Pristizala su auti i autobusi, a masa ljudi slijevala se prema ulazu. Pregledi na ulazu bili su poput onih na aerodromu, skeniranje prtljage i džepova. Iz dvorane su dopirali bubnjevi, a još čitav sat ne počinje program. Publici se nude slatkiši, zastavice... s logom SNS-a. Danas će se tu na pozornici predstaviti najbolji među "naprednjacima" i njihovim partnerima, ali svi osim Aleksandra Vučića samo su predgrupa. Jer on je apsolutni superstar.
– Hej vi gore, slušajte me dobro – obrati se mladić publici s tribina.
– Kad predsjednik uđe, svi zajedno ćemo zapjevati onu: "Predsjedniče, tvojoj majci hvala što je rodila junaka..."
U parteru se dijele plave kabanice s logom "naprednjaka".
HDZ na steroidima
– Moraš da obučeš, i ti, i ti, žao mi je – obrati se mlađa "naprednjakinja" dvojici vršnjaka, a oni odmah poslušaše. U plavome podsjećaju na HDZ. Zapravo puno toga podsjeća na one dvoranske skupove naše vladajuće stranke, ali ovi su na steroidima. Jer evo jednog s megafonom i zadere se na dio publike:
– Heeej vi gore, odma da obučete jakne, jeste čuli? Odma, reko sam, oblači jakne! I nemoj da skidaš!
Poskidali su šuškavce jer je s nadiranjem ljudi sve zagušljivije. U dvorani raste euforija, atmosferu podgrijavaju bubnjari. Gužva je na svim stepenicama uz tribine, hvataju se zadnja sjedeća mjesta, a puni se i parter. Dijeli se voda. Malo tko ima zaštitnu masku. Stvara se gužva i na novinarskoj bini, sve je više kamera i reflektora, na videozidu puštaju se predizborni spotovi. Odzvanjaju rečenice poput "sagradićemo pruge, ceste, škole, bolnice...".
Unose se zastave i transparenti. Sve je kao na nekom sportskom derbiju, samo što svi navijaju za jednog. Njegova fotografija utisnuta je na srpsku zastavu veličine pedeset s pedeset metara i pokriva zid nasuprot pozornici. Slična takva, samo manja, možda pet sa pet metara, spušta se niz tribine. Čudno izgleda Vučić na tom komadu platna, gleda nekud u daljinu, doima se kao da jezdi na vjetru, na trenutak leluja, pa se nadimlje, zatim splasne i izobliči se... Razvili su ga očito samo za štih probu, zadovoljni su i sad ga opet umotavaju. Eno su ga urolali i, čik, nema ga više.
To da ga stvarno nekako urolaju i da ga više nema, priželjkuju neki oporbeni igrači. Ali kako stvari stoje, teško da će to barem još pet godina doživjeti.
Najbolji od svih
– Nemam za koga drugog da glasam nego za njega. On je najbolji i pravi je Srbin – govori nam Milan Mudrinić. Podržava ga, kaže, jer s njim se Srbija prosto oporavila.
– Odakle ste vi? – zainteresira se, a kad mu kažemo, on odmah doda:
– Pa i vi ste iz Hrvatske dolazili tu da primite vakcine, je l' tako? Čovek nam sve nabavio, nama penzionerima povećao penzije, plate povećao, sve sagradio. Pre njega mi smo sami u bolnice morali da nosimo zavoje i one igle u ruku (kanile op.a.), ničeg nije bilo. A sada imamo sve, on je sve uredio... Ovi šta oće da ga ruše sve su pre njega pokrali, nesposobni totalno, onaj pokro u Beogradu šesto iljada evra i ništa, onaj ukino radna mesta, a Vučić ih stvorio, sagradio fabrike.
– Napišite da je on najbolji od svih. Decenijama smo čekali klinički centar tu u Beogradu, on ga dovršio; čekali smo hram sv. Save valjda sto godina, on ga dovršio – umiješa se u priču Bogdan Sučić.
Kad je Vučić stao za govornicu, od euforije i bubnjanja nekoliko dugih minuta nije progovorio. U njegovu obraćanju prozivke "onih" koji lažu i podmeću i naumili su rušiti ono što je SNS izgradio.
– E pa nema nazad, nema u prošlost. Idemo u budućnost, Beograd ide napred, Srbija ide napred...
Pljesak se čuo sve do platoa ispred dvorane, gdje su ostali prekobrojni.
Završno obraćanje biračima, najjači dio oporbe Ujedinjeni za Srbiju održali su kasno poslijepodne na Trgu Nikole Pašića, koji se napunio njihovim pristašama unatoč kiši i informaciji da Ponoš ima temperaturu i da se vjerojatno neće pojaviti. Tu je glazba, za razliku od folklora na Banjici, već bila probranija. S razglasa odjekuju rečenice Danila Kiša o nacionalizmu, cupka se na Balaševića. Dno dnaaa, skupštinski 'leb bez motike, dno dnaaaa...
Mladi ne haju za izbore
Njihov kandidat za gradonačelnika Vladeta Janković poručuje kako je SNS na kampanju za televizije utrošio četiri milijuna eura, što je više nego svi ostali zajedno.
– Gdje je novac koji je išao na prijevoz Srbijom, na helikoptere, na plaćene dvorane, oni nisu na kišnim trgovima kao mi – zapitao se Janković. Glavne zvijezde su nositeljica liste za parlament Marinika Tepić i, naravno, Ponoš, koji se ipak pojavljuje.
– Imam gripu, ali ovde sam došao da ozdravim – počinje govor, Beograđani mu razdragano plješću. Između ovih pokislih i onih u dvorani jasna je razlika već na prvi pogled. Samo, u Srbiji glasaju oni tamo iz dvorane i mahom penzioneri. Mladi ne haju za izbore.
– Nikada, ama baš nikada ne izlazim na birališta – kazala nam je studentica Biljana tog dana na begradskim ulicama, okićenima displejima s kojih se izmjenjuju glavni kandidati. Ona ide svojim putem pored njih kao da ne postoje.
– Ne tangira me to uopće jer svi su oni bezveze – doda nam i otfrlota dalje.
A sigurno je i da nisu oni svi bezvezni, ali građani su izgubili volju jer, kažu nam, sve je jako predvidivo i dosadno. Željni su novih lica, smoreni su od vazda istih priča o tome 'ko ih je pokrao, 'ko laže...
Neki mladi ljudi su ovaj put ipak pronašli opciju. Mahom su stavljali svoje potpise na listu zeleno-lijeve koalicije Moramo, koja je, kažu, jedino osvježenje za Srbiju. Uvertiru su imali s ekološkim protestima protiv "Rio Tinta", kompanije koja je naumila vaditi litij kod Loznice. Upornim blokadama putova prije nekoliko mjeseci postigli su vidljivost i izvan svojih sredina, iako je 40-godišnji Veselinović, nositelj liste za Beograd, aktivist već petnaest godina.
Preslikano 'Možemo'
Dočekuju nas u maloj prostoriji u Karađorđevoj 53. Govore o temama koje su navlas iste onima s kojima je hrvatske građane pomalo osvajala Platforma Možemo! Takav im je i logo. Stilizirani su u zelenom, i sami su zeleni prema ovima koje smo vidjeli prije njih. Dat će vam i zeleni kišobran, što nam je dobrodošao taj dan, i brošuricu koja je nalik prospektu za zaštitu šuma i rijeka, ne razbacuju se pokličima, biraju riječi, nisu ostrašćeni.
Raspoloženi su, ankete im proriču ulazak u gradsku skupštinu, čak prelaze prag i za parlament. Puštaju svoju pjesmu, a stihovi idu ovako nekako: "Ne moram da trpim nepravdu i neću, ne moram da prihvatim zlo i neeeću, moramoooo ovde život da živimo zajedno, moramooo..."
Moraju li građani ili, kao što reče onaj taksist, ne moraju više ništa? Neki kažu da bi za početak morali danas izići na birališta. Jer čak trećina glasača od njih šest i pol milijuna, procjenjuje se, ostat će kući. I možda gledati "Farmu" na jednom od čak četiri specijalizirana reality TV kanala, piše Silvana Uzinić za Slobodnu Dalmaciju.
