Nikola Selaković, ministar vanjskih poslova Republike Srbije, dao je u subotu izjavu za Tanjug. Povodom prosvjedne note koju mu je uputila Republika Hrvatska.
Za notu je rekao: “To je jedna od najglupljih i najbesmislenijih nota koje smo do sada primili”.
Gospodin Selaković je bio glavni tajnik Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije. Pa mu zbog toga možda nisu poznati uzusi diplomatskog ponašanja. Otvoreno nazvati notu jedne države “besmislenom” u diplomatskom je diskursu ozbiljna uvreda koja ili smjera pogoršavanju odnosa ili treba potvrditi da su odnosi na najnižoj razini. Nakon ovog istupa teško je za očekivati da dođe do susreta dvojice ministara, susreta kojeg nije bilo toliko dugo. A broj otvorenih pitanja se ne smanjuje. I zato se ovaj istup ministra Selakovića može protumačiti kao poruka Zagrebu: nema napretka.
Ministar Selaković kao razlog za “besmislenost i glupost note” navodi da je upućena zbog “prijetnji i uvreda na račun predstavnika hrvatske nacionalne manjine u Srbiji na društvenim mrežama”. I dodaje: “Riječ je o nečijim stavovima, možda prijetnjama, izljevima ružnih osjećaja ljudi na društvenim mrežama, dok se u isto vrijeme u službenim sredstvima informiranja u Hrvatskoj, protiv najviših državnih dužnosnika Srbije iznose najmonstruoznije i najbrutalnije uvrede".
Prijetnje na društvenim mrežama, ili samo govor mržnje, u većini se zemalja tretiraju ugrozom, posebno kad je riječ o grožnji upućenoj javnim osobama. Čelnici hrvatske manjine u Srbiji to jesu. A da je riječ o ozbiljnim prijetnjama - spominjalo se “ubijanje automatom” na privatnom profilu predsjednice Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbija - potvrđuje vijest objavljena u petak da je “subotička policija uhitila Subotičanina K.T. (40) zbog sumnje da je prijetio predsjednici HNV-a nakon zahtjeva da se hrvatski jezik uvede u službenu uporabu”.
I sada dolazimo do biti problema. “Vijećnici Skupštine Grada Subotice usvojili su u četvrtak (4. ožujka), uz protivljenje predstavnika DSHV-a (Demokratski saveza Hrvata u Vojvodini), Odluku o pristupanju promjeni Statuta Grada, čime je pokrenuta procedura uvođenja bunjevačkog jezika u službenu upotrebu na teritoriju grada”, izvijestila je Hina. Riječ je procesu koje traje od raspada bivše države kojima vlasti u Beogradu nastoje raskoliti hrvatski korpus u Vojvodini uvodeći Bunjevce kao zaseban entitet koji, navodno, ne pripada hrvatskoj manjini.
Zagreb šalje prosvjednu notu u kojoj je istaknuto da “bunjevački govor nije jezik“, jer “pripada novoštokavskom ikavskom dijalektu i jedan je od dijalekata hrvatskog jezika“. Pokretanje takvih inicijativa, poručio je hrvatski šef diplomacije Gordan Grlić Radman, “ne bi pridonosilo daljnjem unaprjeđenju i jačanju bilateralnih odnosa između dviju država, a to nije niti u skladu niti u duhu standarda EU niti dobrosusjedskih odnosa“, te bi se time i prekršile obveze iz bilateralnih i međunarodnih sporazuma o uzajamnom poštivanju prava manjina. Odgovor na tu notu nije stigao do subote, 13. ožujka.
Dan kasnije, u petak 5. ožujka, HNV je zatražio od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića proglašenje hrvatskog jezika službenim na cijelom teritoriju Vojvodine, u gradu Somboru i općinama Apatin i Bač. I zatim slijede prijetnje. Nakon kojih Hrvatska šalje novu notu.
O svemu ovome ministar Selaković ne govori, nego se fokusira na jedan napis u jednom hrvatskom dnevnom listu tvrdeći da je riječ o “službenim sredstvima informiranja”. Riječ je o uglednom i vrlo čitanom dnevnom listu, ali u privatnom vlasništvu i stavovi navedeni u tim novinama ne odražavaju stajalište državne politike. No, kako u Srbiji gotovo svi mediji pomno prate što vodeća stranka želi da se piše, tako ministar Selaković smatra da je stanje isto i u drugim državama. Možda bi, kad bi shvatio čemu služi “sloboda medija”, razumio zašto su pregovori Srbije i EU blokirani. Dodatak: gospodin Selaković je bio i ministar pravosuđa. A to je pregovaračko poglavlje oko kojeg nema pomaka.
Zaključno, budući da ministar Selaković očito podržava odluku Grada Subotice, a silno se protivi traženju HNV-a, istupa u klasičnom stilu lažnog sofizma: izbjegavanje rasprave o suštini problema prebacivanjem krivice na drugu stranu zbog navodnog vrijeđanja predsjednika i naroda. Ovom prigodom neću ni pokušati prisjetiti se naslova u beogradskim tabloidima kad je riječ o Hrvatskoj i njezinim čelnicima.
Gospodin Selaković je odradio svoj partijski zadatak iza kojeg ostaje golema politička šteta. Hidajet Biščević, hrvatski ambasador u Beogradu, izjavio je za Hinu da je “u ukupnim hrvatsko-srpskim odnosima u ovom trenutku, kad se polako počeo pokretati svojevrsni novi momentum - od rješenja nekih dugo otvorenih pitanja do solidarnosti oko potresa - ovo [pitanje bunjevačkog jezika] uistinu korak nazad“, ukazujući da “jedno prividno lokalno pitanje može izazvati šire posljedice“.
Kad se tome doda izjava Aleksandra Vulina, ministra unutarnjih poslova Srbije, koji je 11. ožujka ocijenio, kako prenosi Radio Slobodna Europa, da je bivši predsjednik Srbije i Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) Slobodan Milošević "svojim životom i smrću, zaslužio poštovanje Srbije i Srba, ali i svih ljudi koji poštuju borce za slobodu", istup ministra Selakovića postaje jasnijim. Ova vlada Republike Srbije naprosto njeguje tekovine politike haškog optuženika Slobodana Miloševića. A to nije dobro za Srbiju ni za regiju.