Radi li glavni tajnik NATO-a, Mark Rutte, dobar posao? Odgovor na to pitanje pokušao je pronaći Stephen M. Walt, kolumnist u časopisu Foreign Policy i profesor međunarodnih odnosa u Belferovom centru na Sveučilištu Harvard.
Walt odmah na početku priznaje da Rutte kao političar ima mnoge vrline pa navodi kako je riječ o ‘energičnom i iskusnom političaru, poznatom kao ‘Teflon Mark‘, koji je bio najdugovječniji premijer u povijesti Nizozemske.
‘U prošlim desetljećima, njegova snalažljivost i političko iskustvo činili bi ga idealnim za vodeću ulogu u NATO-u. No u današnjem kontekstu, njegovo svjetonazorsko i strateško razumijevanje stoje suprotno stvarnim potrebama saveza‘, piše Walt.
‘Od dolaska na funkciju, Rutteov glavni cilj bio je osigurati da Sjedinjene Države ostanu potpuno predane NATO-u i europskoj sigurnosti. Ako to znači pretjerano laskati Donald Trumpu i omalovažavati europske napore za veću stratešku autonomiju, Rutte ne oklijeva. Njegova motivacija je razumljiva: imati SAD kao ‘prvog odgovornog‘ saveznika Europe može izgledati kao dobar dogovor. Problem je što mu nedostaje dublje razumijevanje strateške situacije.‘
Walt nadalje spominje Rutteovu izjavu Europskom parlamentu da Europa ‘ne može sama sebe obraniti bez velike američke pomoći, uz komentar da oni koji se ne slažu ‘mogu sanjati dalje‘, što je bio odgovor na govor kanadskog premijera Mark Carney u Davosu.
‘Carney je pozvao srednje sile da se udruže u obrani svojih interesa i vrijednosti protiv velikih sila, uključujući i SAD, ali Rutte se tome protivi, smatrajući da europski saveznici nemaju izbora nego ostati ovisni i podložni SAD-u, bez obzira na nepredvidivost i pohlepu američke politike‘, piše Walt te navodi da postoje četiri ključna problema u Rutteovom zaključku.
‘Prvi je pogrešna procjena europske obrambene sposobnosti. Iako Europa trenutačno ovisi o SAD-u, to nije trajno stanje. Europski saveznici ne moraju razvijati globalnu projekciju moći poput SAD-a ili Kine; dovoljno je razviti sposobnost odvraćanja ili obrane vlastitog teritorija. Trenutna ozbiljna prijetnja dolazi uglavnom iz Rusije, koja nije u snažnom stanju. Europski saveznici imaju više od trostruke prednosti u stanovništvu, gotovo desetostruku prednost u BDP-u i troše više na obranu od Rusije. Iako troše neučinkovito, tvrdnja da Europa nema osnovne sposobnosti za obranu nije točna. Pojava dronova dodatno jača obrambene kapacitete, što znači da Europa može imati snažnu obranu neovisnu o SAD-u.
Druga pogreška je strategija laskanja SAD-u ne uspijeva. Rutte je pokušavao laskati Trumpu i smirivati njegovu politiku, pa čak ga je uspoređivao s ‘dobronamjernim ocem‘. No rezultat je bio američki Nacionalni sigurnosni dokument koji Europu opisuje kao dekadentni kontinent u civilizacijskom padu, uz nastavak američkog interesa za Grenland. Ironija je očita: upozorenja o opasnosti laskanja sada potvrđuje sam glavni tajnik saveza.
Treće je naglašavanje slabosti Europe šteti savezu. Fokusiranje na europsku ovisnost smanjuje stratešku vrijednost saveznika u očima SAD-a i jača one koji žele napustiti savez. S druge strane, snažna i sposobna Europa bila bi cjenjenija i sposobnija suprotstaviti se opasnim američkim potezima. Trump poštuje snagu, a iskorištava slabost, što objašnjava zašto je Europa često na udaru američkog pritiska. Rutteova želja da Europa ostane slaba i poslušna stoga nije logična.
I četvrto je to što glavni tajnik mora jačati savez, a ne održavati status quo. Današnji glavni tajnik mora raditi na premošćivanju kolektivnih problema i nacionalnih tenzija među saveznicima kako bi NATO bio učinkovitiji. U prošlosti, usklađivanje s američkim preferencijama bilo je ključno, no sada se situacija mijenja: SAD nije uvijek centralni ili pouzdani partner‘, pojašnjava Walt.
Govor šefa NATO-a o sposobnostima ruske vojske izazvao podsmijeh među uzvanicima u Münchenu
‘Rutte još nije shvatio strukturalne promjene u globalnoj politici. Za vrijeme Hladnog rata Europa je mogla računati na SAD zbog fokusa na Sovjetski Savez. Tijekom unipolarnog razdoblja mogla je čak i ‘besplatno‘ koristiti američku moć jer je rat izgledao malo vjerojatan, a SAD je promovirao liberalne vrijednosti i obavljao većinu posla. Danas je situacija drugačija: Trumpova administracija ne poštuje liberalne vrijednosti, pokazuje predatorsko ponašanje prema saveznicima i protivnicima, te se ne može vjerovati u dogovore. Kineska moć odvlači američku pažnju od Europe, dok je Rusija slabija, što dodatno komplicira situaciju.
U ovom multipolarnom svijetu Europa više nije u središtu pažnje i mora samostalno planirati svoju sigurnost. To ne znači prekid transatlantskih odnosa, ali zahtijeva redefiniciju uloge. Očuvanje starog modela dominacije SAD-a i europske pokornosti sve je rizičnije.
Najsigurnija opcija bila bi nova podjela uloga: Europa gradi vlastite obrambene kapacitete, a SAD postaje saveznik zadnje linije, ne “prvi reaktor” na sve prijetnje. Takva Europa bi bila respektirana i bolje bi motivirala Washington da očuva veze u vlastitom interesu, te bi bila spremnija na eventualnu američku nepredvidivost.
Da sam ja glavni tajnik NATO-a, posljednje što bih sada radio je ulaganje u sve nepredvidljivije i potencijalno neprijateljske Sjedinjene Države‘, piše u svojoj analizi Stephen M. Walt.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....