Na prvom samitu Arapske lige 1964. godine u Kairu predloženo je osnivanje organizacije koja bi predstavlja narod Palestine. A onda je, na današnji dan prije točno 61 godinu, u Jeruzalemu osnovana organizacija koja će idućih desetljeća obilježiti ne samo palestinsku borbu za državnost, nego i širi politički mozaik Bliskog istoka – Palestinska oslobodilačka organizacija, poznatija kao PLO.
U povijesnim knjigama, PLO je često prikazivan kao sinonim za otpor, ponekad za terorizam, ponekad za diplomaciju, ali uvijek kao nezaobilazan faktor u izraelsko-palestinskom sukobu.
PLO je osnovan uz potporu Arapske lige s ciljem da objedini različite palestinske frakcije i grupacije koje su do tada djelovale nepovezano. Cilj je bio jasan – uspostava neovisne palestinske države i borba protiv cionističkog projekta. Prvi predsjednik bio je Ahmad Shukeiri, no već 1969. godine na čelo organizacije dolazi čovjek koji će postati njezino zaštitno lice – Yasser Arafat.
Arafat je s PLO-om krenuo u transformaciju: od političkog tijela koje je bilo više simbol nego stvarna snaga, u oružanu i političku organizaciju koja će godinama određivati tempo zbivanja u regiji.
Bio je vođa koji se obraćao masama s kefiyom na glavi, pištoljem za pojasom i riječima koje su palile i nadahnjivale.
Od oružane borbe i terorizma do međunarodne pozornice
Pod Arafatovim vodstvom, a ponajviše kroz frakciju Fatah, PLO ulazi u eru oružane borbe. Ubrzo počinju gerilski napadi, otmice, pa čak i teroristički napadi koji će za sva vremena ući u povijesne knjige, poput otmice izraelskih sportaša na Olimpijadi u Münchenu 1972., koju je izvela frakcija Crni rujan, bliska PLO-u.
PROČITAJTE VIŠE ‘Sjetite se što se dogodilo nakon masakra u Münchenu ‘72.‘
Taj čin izazvao je šok u svijetu i učvrstio polariziranu percepciju PLO-a – za jedne su bili beskompromisni borci za slobodu, za druge obični teroristi i ubojice.
Godine 1970., nakon sukoba s jordanskom vojskom u tzv. ‘Crnom rujnu‘, PLO je protjeran iz Jordana. Uslijedilo je preseljenje u Libanon, gdje su njihove baze činile gotovo ‘državu unutar države‘, osobito u južnim dijelovima zemlje. No to je izazvalo nove sukobe, kako s Izraelom, tako i s kršćanskim milicijama u libanonskom građanskom ratu.
Godine 1982., nakon izraelske invazije Libanona, PLO je protjeran iz Bejruta i preseljen u Tunis. To razdoblje obilježava gubitak teritorijalne baze, ali i početak transformacije prema političkom djelovanju.
Arafat na međunarodnoj pozornici
Arafat je 1974. postao prvi predstavnik neke nedržavne organizacije koji se obratio Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda. Tada je izgovorio rečenicu koja ga je obilježila, ali i lansirala među najpoznatije političare na svijetu.
- Došao sam noseći maslinovu grančicu u jednoj ruci i pušku, oružje borca za slobodu, u drugoj. Ne dopustite da maslinova grančica ispadne iz moje ruke.
Bio je to trenutak kada je PLO postao legitiman akter u očima mnogih država svijeta.
Nakon govora u UN-u, PLO dobiva status promatrača, a sve više država priznaje njegov legitimitet. No istovremeno, borba na terenu se nastavlja i ulazi u novu, brutalniju fazu.
Godine 1978. Izrael pokreće operaciju Litani kako bi potisnuo PLO iz južnog Libanona nakon što su palestinske frakcije izvele smrtonosne napade unutar izraelskog teritorija. Samo nekoliko godina kasnije, 1982., Izrael pokreće punu invaziju na Libanon – cilj je bio eliminirati PLO iz regije. Tisuće civila i boraca poginulo je u sukobima, a Arafat i vodstvo PLO-a prisiljeni su napustiti Bejrut i prebaciti se u Tunis.
Taj egzodus označio je početak ‘izgnanstva‘ PLO-a, ali i konsolidaciju njegove uloge kao predstavnika Palestinaca u dijaspori. U tom razdoblju jača diplomatska aktivnost, ali i unutarnje preispitivanje strategije, posebno nakon pokolja u izbjegličkim kampovima Sabra i Shatila 1982., koje su počinile libanonske kršćanske milicije uz izraelsku pasivnost.
Taj događaj duboko je uzdrmao međunarodnu percepciju izraelske vojske i dodatno senzibilizirao svijet za palestinsko pitanje.
Proglašavanje palestinske države
Veliki zaokret dolazi 1988. godine, kada PLO proglašava neovisnu palestinsku državu na teritorijima Gaze i Zapadne obale, s glavnim gradom u Istočnom Jeruzalemu. Tada PLO, prvi put u povijesti, implicitno priznaje postojanje države Izrael, čime otvara vrata međunarodnoj legitimaciji.
Vrhunac dolazi 1993. godine potpisivanjem Sporazuma iz Osla. Tadašnji izraelski premijer Yitzhak Rabin i Arafat, pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Billa Clintona, potpisuju dokument koji prvi put formalno priznaje međusobno postojanje Izraela i PLO-a. Arafat postaje predsjednik novoosnovane Palestinske samouprave, čime PLO stječe stvarnu vlast nad dijelovima palestinskih teritorija.
Taj proces donosi Arafatu, Rabinu i Shimonu Peresu Nobelovu nagradu za mir, ali i brojne kritike – i iz Izraela i iz radikalnijih palestinskih krugova.
PROČITAJTE VIŠE ‘Nada za mir na Bliskom istoku uništena je 1995‘
Zanimljivo je da su Rabin i Arafat, premda povijesni suparnici, na osobnoj razini gajili uzajamno poštovanje. Rabin je jednom prilikom rekao:
- Nije lako rukovati se s nekim tko je do jučer ciljao tvoju djecu. Ali politika nije stvar emocija, nego odgovornosti.
Organizacijska dinamika i djelovanje nakon Osla
Unutar PLO-a uvijek je postojala kompleksna mreža frakcija. Osim Fataha, najpoznatije su bile PFLP (Narodni front za oslobođenje Palestine) – marksistička frakcija predvođena Georgeom Habashom, poznata po spektakularnim otmicama zrakoplova u 70-ima i DFLP (Demokratski front za oslobođenje Palestine) – ljevičarska organizacija koja je kombinirala oružanu borbu i političku teoriju.
Jedan od najutjecajnijih ljudi u PLO-u bio je Khalil al-Wazir, poznat kao Abu Jihad, Arafatova desna ruka i arhitekt mnogih vojnih operacija. Ubili su ga izraelski komandosi 1988. godine u Tunisu.
Nakon Arafatove smrti 2004., vodstvo PLO-a preuzima Mahmoud Abbas, poznat kao umjerenjak i zagovornik pregovora. No s vremenom PLO sve više gubi utjecaj, osobito u Gazi, gdje Hamas preuzima kontrolu 2007. godine.
Hamas odbacuje Sporazume iz Osla i odbija priznati Izrael, čime se jaz između dvije ključne palestinske sile dodatno produbljuje.
Pad utjecaja i moći
Danas PLO formalno ostaje predstavnik Palestinaca u međunarodnim institucijama, no realna moć je oslabljena. Frakcije su fragmentirane, autoritet Mahmouda Abbasa sve više doveden u pitanje, a sukob s Hamasom paralizira politički život.
Pad utjecaja PLO-a dodatno je produbljen optužbama za korupciju unutar Palestinske samouprave i sve glasnijim kritikama zbog nedostatka demokratske legitimnosti.
Posljednji predsjednički izbori održani su još 2005. godine, a parlamentarni 2006., što je ostavilo dojam da aktualno vodstvo više ne odražava volju naroda, nego opstaje zahvaljujući institucionalnoj inerciji i međunarodnoj potpori.
Ipak, PLO i dalje drži ključeve diplomacije, ima predstavništva diljem svijeta i službeno je priznat kao predstavnik naroda Palestine od strane UN-a.
Godine 2012., Palestina je, pod PLO-ovim vodstvom, stekla status promatrača u Ujedinjenim narodima – još jedan korak ka međunarodnom priznanju.
Zanimljivo je da PLO i dalje ima status ‘državnog subjekta‘ u više od 130 država, iako država Palestina de facto ne postoji kao suvereni entitet. Njihove diplomatske misije često djeluju poput veleposlanstava.
PROČITAJTE VIŠE Prije godinu dana su napali i napravili dvije velike greške - ubili su sebe, ali i nešto gore
Iako se danas često govori o njegovoj potrošenoj snazi, PLO je u svojoj biti simbol jedne nacije bez države. Kroz desetljeća je pokazao sposobnost prilagodbe: od oružane borbe do diplomacije, od egzila do institucija. Nema sumnje da je PLO ostavio dubok trag – u palestinskoj i svjetskoj povijesti, ali i u globalnoj politici.
Na 61. obljetnicu, povijest PLO-a podsjeća nas koliko su putevi državnosti, identiteta i otpora kompleksni, ali i koliko često završe na granici između idealizma i realpolitike.
PLO je i dalje tu – simbol nade za jedne, relikt prošlosti za druge. Ali njegova priča još nije završena.