BOARDING PASS

Za metež u kojem se našlo Ujedinjeno Kraljevstvo dio krivnje je i u internatima

Samo Eton, škola koju su pohađali David Cameron, Boris Johnson i prinčevi William i Harry, stvorio je 19 premijera. Na rivalskoj školi Harrow školovalo se njih sedam, uključujući Winstona Churchilla
 Tom Jacobs / REUTERS

Tijekom jednog od posjeta Londonu Barack Obama nervozno se smješkao dok je njegov britanski kolega David Cameron pozdravljao novinare.

Nakon održanih govora pitanja su bila brojna, a vremena malo, stoga je atmosfera u sobi bila napeta, kako to obično biva u društvu lidera dviju najvećih anglosaksonskih sila. Napet je bio i američki predsjednik. Možda zato što je u ulozi najmoćnijeg čovjeka na svijetu još bio prilično nov, možda zato što ispred sebe nije imao napisane odgovore na koje se mogao osloniti.

Pitanja su nailazila nenajavljeno i Obama je na njih odgovarao korektno, ali svaka njegova štura rečenica odavala je istinu da je mnogo sretniji s pripremljenim govorom. Za razliku od Davida Camerona. Britanski premijer svako je pitanje dočekao s obiljem samopouzdanja i dozom humora koji su ispunili prostoriju britanskim šarmom. Nakon što je presica završena, jedan stariji kolega s BBC-ja mi je rekao: “Ovo je razlika između američkih fakulteta i britanskih internata. Nitko s tolikom lakoćom ne može javno nastupiti kao dečko s Etona”.

Kristalni engleski

Bilo da se radi o privatnim ili poslovnim okupljanjima, političkim skupovima ili bankarskim zabavama, vjenčanjima ili utakmicama kriketa - bez obzira na njegovu dob, karakter i zanimanje, dečke iz internata, tzv. boarding school boys, nemoguće je ne primijetiti. Teško je reći je li to zbog njihova naglaska, nonšalancije ili šarmantne imitacije skromnosti. Je li to njihov kristalno čisti engleski nakon čijeg svaki drugi engleski zvuči nerafinirano? Ili je to stav koji poručuje da im se isplati pokloniti pažnju jer su bolji od nas.

Internati su utkani u britansku kulturu. Oni zrcale njezin klasni sustav jer si ih mogu priuštiti samo pripadnici određenih klasa. Računica je jednostavna - ako najboljim internatima povjerite svoje funte i svoje dijete, vratit će vam ga u boljem izdanju. Bit će odrasliji, pametniji, boljeg držanja i čišćeg naglaska, lijepo će se ponašati i biti dobar u ragbiju i kriketu, naučit će govoriti ispred velike publike i biti samostalan. Kada sam upoznala Andrewa, bio je pravi mali davež, razmaženi dvanaestogodišnjak koji je svima upadao u riječ i ignorirao opomene odraslih. Neko ga vrijeme nisam viđala pošto je kući dolazio samo u pauzama od internata.

Kada je napokon osvanuo na ručku u svome roditeljskom domu jedne nedjelje, to nije bio isti dječak. Ispred mene je sjedio Andrew, mali muškarac u plavoj Ralph Lauren košulji, primjer prinčevskog šarma i kraljevskih manira. Prvo iznenađenje je nastupilo kada me pitao o mome poslu.

Raniji Andrew bio je toliko nezainteresiran da nikada ne bih pomislila da zna čime se bavim. Andrew, koji je tek napunio trinaestu godinu, impresivnim vokabularom iznosio je svoje viđenje straha od Brexita, potrebe njegove sestre da nauči još jedan strani jezik (“Krucijalno za njezin osobni napredak!”) i neslaganje s majčinom sklonosti new age literaturi. (“Neiskrena fikcija ne donosi ništa kvalitetno, mother!”). Ispred mene se iz razmaženog pačeta stvorio krasan labud koji mi je točio vino i obasipao šarmom. “Ovo je čudo!”, rekla sam njegovoj mami koja i sama svoga sina promatra s čuđenjem.

Plač dječaka

S prepoznatljivim šarmom četrdesetak godina stariji boarding school boy Richard dočekao me sredinom tjedna u svome domu u Dorsetu. Kako smo bili u društvu njegove mame, razgovor se temeljo na njegovu djetinjstvu. Richard je bio ozbiljan i povučen, rekla je njegova mama, sve dok se s osamnaest godina nije vratio u London i otkrio noćni život. Ono čega se Richard sjeća iz svoga djetinjstva su jecaji. Čim bi se svjetla ugasila, spavaonicom bi sablasno odjekivao plač dječaka.

Svaki boarding school boy ima svoje traume, Richardove su noći u hladnim sobama. Mark je patio zbog rijetkih posjeta roditelja. Nicholas je mrzio sport. John je mrzio pravila. Jedini trenutak koji je dolazio bez uputstava bio je kada bi noću spavao. Andrew mi pak govori da su mu najteži vikendi kod kuće jer mu nedostaju prijatelji.

Razgovor o školskim danima u Britaniji nije samo stvar nostalgije. On se nameće kao društveno istraživanje. Svatko tko je netko u životu Britanije prošao je utaban put: iz internata na Oxford ili Cambridge, s fakulteta ravno na kakvo prestižno radno mjesto u Cityju, Westminsteru, odvjetničkom uredu ili dnevnim novinama. Samo Eton, internat koji su pohađali David Cameron, Boris Johnson i prinčevi William i Harry, stvorio je 19 premijera.

Na rivalskoj školi Harrow školovalo se njih sedam, uključujući Winstona Churchilla. Četrdeset sedam posto aktualnog kabineta čine političari educirani u internatima. Kolege s internata nisu samo zaposjeli 10 Downing Street. Velika većina vrhunskih pravnika, novinara i bankara, čak i glumaca su dečki iz internata. Oskarovac Eddie Redmayne? Eton. Benedict Cumberbatch? Harrow. Čak i omiljeni lik iz fikcije James Bond pohađao je Eton. U aktualnom metežu u kojem se Ujedinjeno Kraljevstvo našlo bez lidera, odnosno s liderom u odlasku, s podijeljenom vladajućom strankom i opozicijom u raspadu, sociolog Nick Duffell smatra da dio krivnje treba tražiti u internatima.

U svojoj novoj knjizi “Ranjeni lideri: britanski elitizam i iluzija povlaštenosti” Duffel donosi teoriju da internati nisu pogodno mjesto za stvaranje kvaliteta potrebnih za vođenje države.

Današnji lideri

“Malo je poznato da skupi, elitni internati stvaraju ljude koji se čine daleko kompetentnijima nego što to ustvari jesu. Njima osobito nedostaju neracionalne kvalitete, koje su potrebne za održavanje veza i stoga nisu dobro opremljeni da bi bili lideri u današnjem svijetu”.

Duffellovo istraživanje pokazuje da djeca preživljavaju internate na način da “isključe svoje osjećaje i izgrade samoobranu koja kasnije limitira njihove živote”. “Prerano odvojeni od doma i obitelji, od ljubavi i dodira, oni se moraju na brzinu pretvoriti u pseudoodrasle ljude koji se oslanjaju samo na sebe”, tvrdi. Njegovo istraživanje objašnjava zašto je Andrew s trinaest godina mala verzija velikog muškarca ili zašto Richard i John, unatoč tome što su napunili šezdesetu, i dalje nose obilježja dječaka iz internata.

U danima koji slijede vrlo je vjerojatno da će Britanci ostati bez lidera iz internata - kandidati s najviše šanse da zamijene Davida Camerona u Downing Streetu su Theresa May i Michael Gove, oboje bivši učenici državnih škola. Liderstvo će pokazati novi oblik. Možda bolji. No, Downing Street ostat će bez kvaliteta dečki iz sjajnih britanskih internata. Neke od njih možda uistinu nisu mnogo više od šarma i lijepih manira. Druge, pak, stvorile su Winstona Churchilla.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. studeni 2022 20:48