Nisam pričala s tobom već neko vrijeme, zapisala je. “Škola je davno završila, školski praznici su skoro gotovi. Bila sam u posjetu teti u unutrašnjosti, otišla vidjeti mamu u Varšavi i sad sam se vratila. Ali ti ne znaš ništa od toga. Ti si tu ležao, ostavljen sam sa mojim mislima, ti čak ne znaš da imamo tajnu mobilizaciju, ne znaš da su Rusi potpisali mir s Nijemcima. Ne znaš da ljudi gomilaju i skladište hranu, da su svi pod uzbunom, čekaju na... rat”, zapisala je 15. kolovoza 1939. godine.
I puno kasnije, 7. srpnja 1942.: ono što je prije tri godine bila zastrašujuća slutnja, sad je već krvava realnost. “Gdje god da pogledam, krvoproliće. Strašni pogromi. Ubojstva. Svemogući Bože, koliko sam te puta ponizno molila, pomozi nam, spasi nas! Gospodine Bože, daj nam da živimo, preklinjem te, želim živjeti! Doživjela sam toliko malo od života. Ne želim umrijeti. Bojim se smrti. To je sve tako glupo, tako sitno, nevažno, malo. Danas se brinem o tome jesam li ružna, sutra možda više neću misliti uopće”, zapisala je Renia Spiegel u dnevnik.
Strašna noć
Njezin dnevnik je konačno objavljen, nakon što je 70 godina bio zaključan u sefu jedne banke. Dnevnik djevojčice iz Przemyśla na jugoistoku Poljske desetljećima je ostao neobjavljen jer se njezina majka i sestra, koje su preživjele holokaust, nisu bile u stanju suočiti s tolikom boli. Sad je knjigu objavio Penguin pod naslovom “Renijin dnevnik: Život mlade djevojke u sjeni holokausta”.
Renia Spiegel rođena je 1924. godine. Przemyśl, danas grad s oko 60.000 stanovnika, bio je pod sovjetskom okupacijom do napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez u ljeto 1941. U srpnju 1942. je ubijena. Imala je 18 godina. Objavljeni dnevnik pisala je od četrnaeste godine. Dnevnik počinje u siječnju 1939. kad je Renia imala 15 godina. Te je godine počeo Drugi svjetski rat. Ona opisuje bombe koje padaju na rodni grad, nestanak drugih židovskih obitelji iz mjesta i formiranje geta u koji su vlasti tjerale preostale Židove.
“Čula sam zveckanje ključeva, otvaranje vrata. Ušli su. Još sam čekala. Onda su izašli, odvodeći ljude sa sobom, djecu, stare ljude... Cijela noć bila je strašna. Nisam mogla dočekati zoru”, zapisala je 6. srpnja 1940., opisujući kako su Rusi natjerali Židove iz mjesta na okupljanje i prozivku.
Većinu upisa počinjala je riječima “Bog i Bulus će me spasiti” - Bulus je bilo ime kojim je kao djevojčica zvala svoju majku Rozu. Tijekom rata majka i osmogodišnja mlađa sestra živjele su u Varšavi. Renia je dnevnik ispunila pjesmama. Puno je pisala o svojoj prvoj ljubavi, dečku koji se zvao Zygmunt Schwarzer. Prvi put su se poljubili nekoliko sati prije nego što su nacisti stigli do Przemyśla.
Tri pucnja
Zygmunt je bio tu i da zabilježi što se dogodilo s Renijom Spiegel. U srpnju 1942. nacisti su otkrili da se skriva na jednom tavanu nakon bijega iz geta. Dnevnik je ostao kod Zygmunta, koji je zapisao posljednje redove u njemu: “Tri pucnja! Tri izgubljena života! Sve što mogu čuti su pucnjevi, pucnjevi”. Zygmunt Schwarzer deportiran je u Auschwitz. Renijin dnevnik je prije toga sklonio kod poznanika. Kad se kao preživjeli logoraš iz Auschwitza Zygmunt Schwarzer dokopao Sjedinjenih Država, organizirao je da mu dnevnik pošalju u SAD. Rukopis svoje prve ljubavi predao je 1950. Renijinoj sestri Elizabethi i njezinoj majci Rozi, koje su živjele u New Yorku.
Elizabeth nije bila u stanju natjerati se da pročita dnevnik pa ga je spremila u sef jedne banke. Njezina kći Alexandra Bellak radila je pritisak na nju da ga prevedu na engleski i objave kako bi ga cijeli svijet mogao čitati. Pa i ona, jer ju majka nije naučila poljski. Elizabeth danas ima 87 godina i još nije pročitala cijeli dnevnik. I 70 godina poslije to je za nju suviše bolno. Pročitala je samo jedan izvadak, prenijela je Alexandra Bellak za CNN. Plakala sam cijelo vrijeme, kaže.