Diverzija protiv Kerčkog mosta nije terorizam, odmazda nad ukrajinskim civilima jest terorizam. I zločin protiv čovječnosti, koji je Vinko Vuković u Slobodnoj Dalmaciji prikladno usporedio s raketiranjem Zagreba, za što je Mile Martić u Haagu fasovao 35 godina.
Teško da ćemo Vladimira Putina vidjeti na optuženičkoj klupi u Den Haagu. Nismo vidjeli ni sve balkanske viđenije gospodare rata. Ali ne treba čekati Den Haag i presudu da bi se prosudilo.
Prvo, protiv Ukrajine Rusija vodi neobjavljen rat, koji nije ograničen samo na teritorij koji Rusija svojata i koji je bespravno anektirala (uključujući Krim), nego je sva Ukrajina cilj napada. Ukrajina se brani na svom teritoriju, na ruskome je izvela tek nekoliko diverzija, od kojih barem jednu priglupu (na Aleksandra Dugina, ratnog huškača, ali civila).
Drugo, Kerčki most je strateški za rusku bespravnu okupaciju Krima. Služio je i služi logistički za dopremu oružja, streljiva i inoga ratnog materijala za komadanje Ukrajine i Ukrajinaca. On je stoga legitiman vojni cilj. Tri osobe poginule pri njegovu privremenom onesposobljavanju vrijedne su žaljenja, kao i sve "kolateralne žrtve", ali ni po opsegu ni po eventualnom opetovanju ne mogu biti podvedene pod "prekomjerno granatiranje".
Treće, energetski objekti koje je Rusija uništavala u svojoj disproporcionalnoj odmazdi bili bi također legalni vojni ciljevi, da je Rusija objavila rat. Bez objave, svaka je ruska vojna akcija na tuđem teritoriju element agresije i time kvalificirana da bude ratni zločin.
Četvrto, napadi na stambene zgrade, bolnice, dječja igrališta i tome slične ciljeve isključivi su terorizam. Državni terorizam. Usporediv s onim kako je Sarajevo mrcvarila Republika Srpska (potom verificirana u Daytonu kao državni entitet). Iznenađuje li što Izrael ne daje Ukrajini moljene sustave za presretanje raketa? Iako je Ukrajina stoljećima domovina i Židovâ, pa i mnogih čiji su potomci sada u Izraelu?
U zaključku, Ukrajinu, kao žrtvu oružane agresije, treba i dalje podržati, bez obzira na njezin stanovit udio u krivici za zaoštravanje situacije. Naravno, ovo nije komentar stručnjaka, nego osobno gledište laika. Je li Ukrajina morala osigurati autonomiju pretežno rusofonog Donbasa u skladu s Drugim minskim sporazumom? Da, ali Krim je već bio autonomna republika, pa ga to nije spasilo od okupacije i aneksije. Teritorijalne autonomije su razborit kompromis, makar skup (poput Južnog Tirola). Sporazume o njima valja poštovati, uz uvjet da nisu prečica ka jednostranoj promjeni granica (vrijedi i za Zajednicu srpskih opština na Kosovu). Kada bude čas za mir, treba ga skrojiti tako da, koliko je moguće, ne bude zbog neuravnoteženosti klica sljedećeg rata.
A Krim, što s njim? U idealnoj situaciji trebalo bi ga vratiti turkofonim Tatarima, kojima je otet i koje je Sovjetski Savez brutalno etnički "očistio" i protjerao u Aziju, ojačavši doseljavanje Rusa i Ukrajinaca. I tu je nemoguće proliveno mlijeko vratiti u bocu, kamoli bez nečistoće. Samostalan Krim bio bi najmanje zlo. Još kad bi mu jamci bili Turska, Ukrajina i Rusija. Zar s režimima koje imaju sada?
Naravno da je najpreče prekinuti rat, obustaviti mrcvarenje civila - ali ne po cijenu predaje, ne po cijenu ustupka. Tako su Njemačkoj tridesetih popustili u Saaru, u Austriji, u Češkoj, pa je svejedno htjela i Danzig, po cijenu svjetskog rata. Koliko bi žrtava bilo manje, pa i njemačkih, da je zaustavljena još u Saaru? Ne, imperijalnoj logici - gotovo vazda zakrabuljenoj u žrtvu nepravde - ne treba popustiti jer je kasnije još skuplje i pogubnije.