Moramo nešto učiniti ili ćemo je izgubiti.
Navodne su to riječi ruskog predsjednika Vladimira Putina nedugo nakon što je stupio na vlast kada je upitan o statusu Ukrajine. Dilema je to koja ga, kako piše Daily Telegraph, muči već jako dugo, a koja je uzrokovala neke od najdramatičnijih trenutaka njegove vladavine, uključujući diplomatske krize, dvije revolucije i rat koji je dosad uzeo više od 14.000 života.
No, sada se postavlja pitanje hoće li on stajati iza najveće invazije koju je Europa vidjela od Drugog svjetskog rata.
'Želi zauzeti ruske zemlje'
Odnosno, što ga potiče na tako velik rizik i zašto Ukrajina, unatoč svim naporima koje Rusija poduzima, izmiče iz njihovog "zagrljaja" više nego kada je, tek preuzevši vlast, bio zabrinut zbog toga?
List navodi kako odgovor na to pitanje ovisi koga pitate. Po nekima je etnički nacionalist koji želi zauzeti ruske zemlje, KGB-ovac odlučan u namjeri da nanovo izgradi svoj voljeni Sovjetski Savez. Drugi smatraju da je samo još jedan ruski vladar koji želi zauzeti strateške pozicije na granicama Zapada.
Ističe se kako je nešto istine u svakoj od tih tvrdnji. Neovisna Ukrajina predstavljala bi izvor glavobolje za svakog ruskog lidera. Kontrola nad Kijevom, kao i plodnom pontsko-kaspijskom stepom, koja se prostire na sjevernoj obali Crnog mora, krucijalni su za ekonomsku i vojnu sigurnost Rusije još od 17. stoljeća. Treba razmotriti i da je Krim sa svojim Sevastopoljem strateški izuzetno značajan čak i bez prijetnje, kako ju Rusi doživljavaju, od NATO-ove ekspanzije.
Putin pritom smatra kako su Rusi i Ukrajinci jedan narod i to po etnicitetu, jeziku te rodbinskim vezama koje povezuju milijune. Kako piše Telegraph, u sad već notornom povijesnom eseju koji je prošlog ljeta objavljen na stranicama Kremlja Putin je rekao kako Rusi i Ukrajinci nisu samo jedan narod, nego i da su ih zlonamjerno razdvojile strane sile. Ukrajinci su taj esej doživjeli kao pokušaj opravdavanja ruskog udara na njihovu neovisnost.
U analizi se ističe kako je problem i "sovjetski revanšizam". Putin ima, navode, osobne traume nastale tijekom kolapsa SSSR-a te je, još kao KGB-ov časnik, govorio o svom očaju zbog raspada zemlje. No, ruski predsjednik ipak nije komunist i često se pogrešno uzima njegova izjava da je raspad Saveza bio "najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća", jer ona nije bila izraz imperijalističkih namjera nego socijalne otuđenosti naroda. Putin ipak nikad nije skrivao svoj cilj da obnovi status velesile kakvu je Moskva držala tijekom tog razdoblja, pa nije pogrešno vjerovati da je zveckanje oružjem prema Ukrajini dio plana kako bi se zastrašio NATO i vratilo ga u vrijeme devedesetih.
Ukrajina je tako postala sredstvo za prekrajanje hladnoratovske karte Europe.
Andrej Iljarionov, bivši Putinov ekonomski savjetnik, vjeruje da je on posve opsjednut granicom s Ukrajinom kao i misticizmom koji se uz nju povezuje. Tvrdi da je čak bio prisutan kada je sve počelo, 2002., u Lenjingradu, na važnoj povijesnoj lokaciji srednjovjekovne pravoslavne civilizacije Kijevske Rusije. Iako se istina o točnom mjestu prapočetka civilizacije nikad nije otkrila, vjeruje se da je to baš Kijev, dok drugi kažu kako se radi o lokaciji u Rusiji, Staraya Ladoga nastaloj 862. godine te da je život ovdje pokrenuo viking Rurik, a nakon dvadeset godina njegovi su nasljednici došli u današnju ukrajinsku prijestolnicu. Na 1140. obljetnicu Rurikovog dolaska Iljarionov je htio da Putin dođe obići arheološke lokalitete te da pošalje poruku kako nema nikakve potrebe da se postsovjetska Rusija osjeća inferiorno ili necjelovito bez Kijeva i Ukrajine. Rusija je ukrajinski stariji brat, htio je poručiti. No, plan se izjalovio.
- Moja ideja je propala. Okrenuo se prema meni i rekao - Kijev je bolji. Kao da se nešto promijenilo u njemu, kao da je tada dobio tu ideju koja je vrlo jednostavna - ponovno zauzeti Kijev - rekao je Iljarionov.
Putinova prva prilika da "učini nešto" u vezi ukrajinskog problema pojavila se 2004. kada je skandalima obilježen ukrajinski predsjednik Leonid Kučma zatražio njegovu pomoć u pronalasku nasljednika nakon završetka njegovog drugog mandata. Putin nije bio oduševljen prijedlogom da se na čelo države postavi Viktor Janukovič, bivši guverner Donjecke regije koji je iza sebe imao i nekoliko kaznenih presuda. No, bio je daleko bolji od protukandidata i vođe oporbe Viktora Juščenka, koji je bio odan Zapadu i želio je vidjeti Ukrajinu u NATO-u i EU.
Pomoć Janukoviču
Putin je stoga morao povući poteze da se Ukrajina zadrži u "ruskoj orbiti". Poslao je političke savjetnike da u diskreciji pomognu Janukovičevoj kampanji, a Kremlj je donio niz odluka o pomoći Kijevu kako bi Janukovič stekao simpatije birača. Istovremeno su na teren poslani i obavještajni timovi koji su trebali prikriti muljaže na izborima, a još nije službeno utvrđeno tko je pokušao otrovati Juščenka u to vrijeme.
Nedugo prije izbora Putin je otišao u Kijev i stajao uz Janukoviča na velikoj paradi, a zatim na ukrajinskoj televiziji hvalio ukrajinsku ekonomsku politiku. Ako je i razmišljao o anektiranju teritorija, tada to još nije pokazivao. Štoviše, poručio je da nitko ne pokušava obnoviti Sovjetski Savez.
Rekao je da se bolje fokusirati na ekonomske probleme i probleme životnog standarda te da će se "mnogi problemi riješiti sami od sebe i neće predstavljati prijetnju ruskim nacionalnim interesima, dostojanstvu i sigurnosti".
Čim je Janukovič proglasio pobjedu, a Putin mu je telefonski uputio čestitke, na kijevskom Trgu neovisnosti počeli su se okupljati prosvjednici. Tvrdili su da su izbori lažirani i tražili ponavljanje, do čega je i došlo nakon mjesec dana prosvjeda poznatih kao "Narančasta revolucija". Na ponovljenim izborima predsjednik je postao Juščenko, a Putinovi planovi su propali.
Telegraph ističe kako nije jasno zašto je Kremlj bio toliko slijep oko događaja u Kijevu te zime.
Neki smatraju da se radi o lošem radu obavještajnih službi. U svojoj knjizi iz 2016. ruski politički novinar Mikhail Zygar otkriva kako su brojni ruski obavještajni operativci Moskvu informirali kako nema razloga za brigu, iako je situacija na terenu bila vrlo zabrinjavajuća. Putin je stoga postao uvjeren da razlog njegovog neuspjeha ne leži u uvjerenjima Ukrajinaca već u radu neprijateljskih stranih sila. Narančasta revolucija ga je, štoviše, učvrstila u uvjerenju da su EU i SAD neprijatelji s kojima se mora boriti za prevlast nad Ukrajinom.
'To nije stvarna država'
Iduće četiri godine Moskva i Kijev stalno su se sukobljavali, naročito oko Juščenkovog plana o pristupanju zemlje NATO-u.
Američkom predsjedniku Georgeu W. Bushu tako je frustrirani Putin na NATO summitu u Bukureštu 2008. rekao: "George, morate razumjeti, Ukrajina nije stvarna država". Iako te riječi nikad nisu službeno potvrđene, otkrivaju pozadinu Putinovih namjera. No, Ukrajina za njega još nije bila izgubljena.
Do idućih izbora 2010. ukrajinska je javnost već bila prezasićena unutarnjim sukobima u redovima organizatora Narančaste revolucije, a Janukovič, koji je obilato savjetovan od strane američkih "spin doktora", u drugom je krugu tijesno pobijedio dotadašnju heroinu Juliju Timošenko.
No, nije zaustavio ukrajinske prozapadne ambicije. Stranačke izbore Janukovič je, naime, dobio obećavši savezništvo s EU.
Putin se nije predavao. U javnim istupima bio je blag rekavši kako o svemu treba odlučiti Ukrajina dodavši da će Rusija poštovati njihov izbor, ali i da su zabrinuti zbog mogućih ekonomskih posljedica. Novinarima ipak nije promakla znakovita rečenica kako "što god da se dogodi i gdje god da Ukrajina ode, uvijek ćemo ostati zajedno jer smo jedna nacija".
Bila je to novost u Putinovom izričaju. Za razliku od javnih intervjua, u privatnim se razgovorima nije suzdržavao od svojih težnji za Ukrajinom.
Vjeruje se da je 9. studenog te godine održao sastanak s Janukovičem gdje mu je navodno prijetio drastičnim sankcijama ako nastavi pregovarati s EU. Bivši guverner ukrajinske regije Zakarpatije ustvrdio je kako je Putin izravno prijetio Janukoviču da će anektirati dio teritorija, uključujući Krim, one sekunde kada stavi potpis na dogovor o suradnji s EU. Što god da je uistinu rekao, čini se da je imalo učinka, jer je Janukovič odgodio potpisivanje sporazuma, no Putin je još jednom podcijenio stavove Ukrajinaca.
Na centralnom trgu Majdan odmah su se počele pojavljivati gnjevne mase te je započela nova, ovog puta znatno krvavija revolucija. Puna tri mjeseca ukrajinska prijestolnica bila je bojno polje, prosvjednici su bacali molotovljeve koktele na policiju, a ukrajinske snage koristile su šok bombe i gumene metke te pravo bojno oružje protiv njih. Ubijeno je mnogo prosvjednika, ranjeno još više, a Janukovič je pobjegao iz zemlje. Putin je nastavio vjerovati da se radi o američkoj podvali te je odlučio reagirati. U samo tjedan dana ruski vojnici zauzeli su Krim, a na "referendumu o ujedinjenju" je donesena odluka o pripajanju tog dijela Ukrajine Rusiji, što je bio proces koji je završio već do ožujka. Ruski agenti krenuli su s lobističkim akcijama na jugu i istoku Ukrajine, gdje je uglavnom rusko stanovništvo, a kada je izbio rat i Putin je poslao vojsku u Ukrajinu, počeo je diktirati uvjete tadašnjem predsjedniku Petru Porošenku.
Tako bi, prema mirovnom sporazumu "Minsk II", Ukrajina ostala cjelovita, samo bez Krima, ali se obvezuje promijeniti ustav i dati veću autonomiju regijama s ruskim stanovništvom na istoku zemlje. Tako je Putin uz malo zveckanja oružjem dobio ono što je desetljeće i pol pokušavao diplomacijom - rusku kontrolu nad ukrajinskom vanjskom politikom.
Odnosno, barem je tako mislio, jer osam godina kasnije čini se kako se suočava s novim neuspjehom.
Lingvističko pitanje
Dva uzastopna ukrajinska predsjednika jednostavno su odbila prihvatiti ruske uvjete, smatrajući ih političkim samoubojstvom. Ugovor s Europom je potpisan, a Kijev je napustio ideju o neutralnosti te je ponovno pokrenuo pregovore s NATO savezom o primanju u članstvo.
Stoga Putin sada, objašnjava Telegraph, prijeti da će se vratiti s još više oružja kako bi "završio započeti posao", ali pitanje je koliko će u tome biti uspješan.
On nikada nije živio ovdje, kažu analitičari, i ne poznaje područje, a njegovo razumijevanje situacije je bazirano na stavovima Viktora Medvedčuka, ukrajinskog poduzetnika koji je kum njegovoj djeci.
Jedno od ključnih pitanja je jezik, jer Kremlj vjeruje kako će se ruski govornici na jugu i istoku bespogovorno prikloniti ideji ujedinjenja s Rusijom. No, stvarna lingvistička karta mnogo je kompliciranija. Čak i u nekim dijelovima Donbasa gdje je snažna proruska politička opcija govori se ukrajinski ili njegovi dijalekti. Uostalom, ističe list, govorenje nekog jezika ne znači nužno da je ta osoba nacionalnošću vezana ili odana nekoj zemlji.
Velika analiza zaključuje se podatkom da je godinu dana od potpisivanja mirovnog sporazuma Minsk II Rusija podigla golemi spomenik Vladimiru Velikom u Moskvi, vladaru Kijeva koji je Ruse na tlu pored današnjeg Kremlja preobratio na pravoslavlje u 9. stoljeću. Svima je bila jasna simbolika ove geste. No, list se na kraju pita vidi li Putin doista sebe vladarom drevnih Rusa i je li spreman poslati vojsku na Ukrajinu. Vjerojatnije je da nije no, zaključuju, teško se može očekivati da će odustati od svoje opsesije.