Ljude očito treba podsjetiti kako smo prošle godine dočekivali ljeto: u besmislenoj raspravi o tome treba li aplikacija za praćenje kontakata biti obavezna, hoćemo li svi na svoje smartphone morati instalirati softver koji navodno duboko zadire u našu privatnost te hoće li policija sve one koji nemaju smartphone lancima vezati za radijatore kako ne bi mogli napustiti svoje kuće i širiti zarazu?
I EU birokrati, i javnost, i mediji mjesecima su se trošili na temi za koju je već u startu bilo jasno da ne postoji - niti će građane EU obvezati da pristanu na danonoćno praćenje niti će ta aplikacija zaživjeti u dobrovoljnoj varijanti, a kamoli pomoći u sprečavanju širenja virusa i podizanju razine sigurnosti.
Godinu dana poslije europski je javni prostor već tjednima zagađen novom, naoko ozbiljnom, raspravom: prvo je ona startala kao ideja da se putovanje općenito zabrani osobama koje nisu cijepljene, a onda kad je ispalo da cjepiva nema, sada se Bruxelles kao ozbiljno iscrpljuje na temi uspostave "digitalnog zelenog certifikata".
Opet je navodno riječ o nekakvoj aplikaciji koja bi olakšavala prelazak granica, a zemlje članice, baš kao i prošloga ljeta, sad se iscrpljuju na temi treba li ona biti obavezna i hoće li se bez tog certifikata uopće moći putovati.
Ta se besmislena tema u medijskom loncu iskuhava već tjednima, o njoj s jednakim žarom izvještavaju i oni manje, kao i oni više ozbiljni mediji, a vatru s vremena na vrijeme potpiri kakav važan čelnik neke važne zemlje članice upozoravajući da bi obavezna aplikacija bila teška diskriminacija koja je nespojiva s temeljnim vrijednostima Unije.
Tužno je i poražavajuće da europska zajednica vrijeme u jednoj od najgorih kriza koja je zadesila čovječanstvo pristaje tratiti na raspravu o nepostojećoj prijetnji diskriminacijom i da se tom igrokazu posvećuje s puno većom pažnjom i ozbiljnošću nego što se prije nekoliko mjeseci posvetila ugovaranju cjepiva za građane.
Ne, Europska unija neće uvjetovati da granice smiju prelaziti isključivo cijepljene osobe niti će ljude prisiliti da se na granici čekiraju s nekakvim aplikacijama. Ovo prvo neće se dogoditi jer je neometani prelazak granica (govorimo, naravno, o okolnostima van pandemije) jedan od posljednjih opipljivih benefita Unije za građane, a ovo drugo neće pak do ljeta zaživjeti jer troma Unija, koja tek 17. ožujka navodno donosi prijedlog rješenja o certifikatu, nema dovoljno vremena izraditi ga.
Ta bi aplikacija - kad bi se doista i radila - zahtijevala kompleksno softversko rješenje koje bi se do ljeta trebalo implementirati u zdravstvene i granične protokole svih zemalja članica, a to je pak prevelik zalogaj za jednu zajednicu koja u deset godina, koliko o toj temi govori, nije uspjela realizirati čak niti projekt jedinstvenog punjača za mobitele.
Čemu i komu, dakle, služi izmišljena rasprava o covid-putovnici i je li briselska birokracija doista toliko dokona da si može dopustiti takvo gubljenje vremena? A ako jest, znači li to da nam prijeti puno veća kriza od pandemije?
