Belgija je ovih dana oborila vlastiti svjetski rekord bez vlade s punim mandatom. Prošlo je više od 600 dana otkad je u zimu 2018. vlada Charlesa Michela dala ostavku i otkad je Belgija bez nove vlade. Kako ne bi bilo previše troškova, te s obzirom na to da je glasanje ne samo građanska dužnost ili moralna obveza već i zakonska, odlučeno je bilo da se i federalni izbori održe zajedno s europskima krajem svibnja 2020.
Charles Michel se dobro snašao. Postao je predsjednik Europskog vijeća. Njegov stranački kolega Didier Reynders postao je povjerenik u Europskoj komisiji. I oni nisu jedini političari koji su se prebacili na međunarodne karijere. Zbog velikih poreza na plaće u Belgiji su takve međunarodne pozicije izuzetno povoljne i s materijalne strane. A ako netko misli koliko je Michelu, kao šefu Europskog vijeća, teško graditi konsenzus među 27 lidera država članica, može zamisliti kako je u Belgiji pomiriti stavove najmanje šest stranaka da bi se sastavila nova vlada.
Prepucavanja unutar EU ponekad se čine kao šala u odnosu na domaću političku scenu u Belgiji. Nakon izbora 2010. Belgija je srušila svjetski rekord u trajanju konzultacija za sastavljanje vlade. Ako se uzme rok od izbora do stvaranja vlade, taj rekord je još na snazi. No ako se računa koliko je prošlo otkad je vlada Charlesa Michela dala ostavku, otkad Belgija nema vladu s punim mandatom, onda je i stari neslavni rekord oboren. Građani u Belgiji ljuti su na svoje političke predstavnike. Ne zanima ih toliko zašto se ne mogu dogovoriti o sastavljanju vlade. To za građane Belgije i nije neki veliki problem jer u državi postoji još dovoljan broj drugih vlada koje mogu popunjavati prazninu.
U izuzetno decentraliziranoj državi, gdje regionalne vlada, pa i općine imaju velike ovlasti, dulje razdoblje bez vlade s punim mandatom na federalnoj razini ne predstavlja problem. Da nije krize koju je prouzročila korona, Belgija bi bez vlade s punim mandatom možda funkcionirala i bolje. Kao što je to bio primjer s prijašnjom tehničkom vladom dok se čekalo sastavljanje nove vlade nakon izbora 2010., koje je trajalo više od godinu i pol. U to vrijeme je gospodarstvo raslo, nezaposlenost pala, a građani u svakodnevici nisu osjetili nikakve posljedice što nema federalne vlade. Pratili su konzultacije kao neki kuriozitet. Sada je situacija nešto drugačija. Zato što je Belgija jedna od najteže pogođenih država na svijetu koronavirusom.
Ima još jedan neslavni rekord u svijetu. Onaj u broju umrlih od koronavirusa u odnosu na dokazani broj oboljelih. Blizu 10 tisuća osoba do sada je umrlo u Belgiji od oko 70 tisuća zaraženih. Komplicirani politički sustav u državi vjerojatno nije razlog što su posljedice bile tako teške. Veliki broj umrlih neki pripisuju načinu kako to Belgija računa. Uključeni su tu podaci o umrlima i s dokazanim i sa sumnjivim slučajevima zaraze. Ali i u suočavanju s krizom se vidjelo kako se lako gubi osjećaj odgovornosti kada se djelovanje mora koordinirati između velikog broja institucija na različitim razinama.
U jednoj reportaži o smrtnosti od koronavirusa u domovima za zbrinjavanje starijih osoba u Belgiji New York Times je napisao da se u toj državi čak 9 ministara bavi resorom zdravstva i oni odgovaraju pred šest različitih parlamenata. Često su gradonačelnici i regionalne vlade bili primorani sami djelovati ne čekajući da se dogovore na federalnoj razini. Zapravo u nekim područjima više ovlasti na razini EU ima Europska komisija nego što federalna belgijska vlada ima u državi kojom vlada. U zadnjem pokušaju stvaranja uvjeta za sastav vlade belgijski kralj Philip dao je ulogu “predmandatara” liderima Flamanskih konzervativaca i Frankofonih socijalista. Oni su došli na 70 od potrebnih 76 ruku u budućem parlamentu, i to nakon što se udružilo pet stranaka.
No i ti su pokušaji propali jer Liberali i Zeleni nisu pristali podržati takvu vladu ako ne budu prihvaćeni i njihovi zahtjevi. A kada prihvatite zahtjev jednih, otpadaju drugi, i tako ukrug. Bez obzira na sve, konzultacije o sastavu vlade u Belgiji nisu glavna tema na vijestima. Ljude najviše zanima hoće li se i pod kojim uvjetima otvoriti škole 1. rujna. Hoće li pomoć za prisilno nezaposlene ostati na snazi do kraja godine? Hoće li se odgoditi, a eventualno i oprostiti dio obveznih doprinosa i poreza onima kojima su prihodi značajno pali? Ali problem je što i o tome odlučuju političari koji se jedva uspijevaju dogovoriti o bilo čemu. Zato će i od 1. rujna u škole ići različito u Valoniji, drugačije u Flandriji i u Bruxellesu. Manja briga je to što već dulje od 600 dana Belgija nema federalnu vladu s punim mandatom.