Petogodišnji mandat u Rimskoj kuriji i nakon njega povratak u redovitu crkvenu djelatnost; postupno ali konstantno povećanje broja žena i laika u središnjim organima Katoličke crkve; davanje šansi periferijama uz istodobno potiskivanje tradicionalnih centara moći; konstantna globalizacija univerzalne Crkve što ujedno znači konstantno smanjenje udjela Talijana - tu su neke od glavnih značajki kadrovske politike pape Frane. Ne može se poreći da je na tom putu počinio nekoliko senzacionalnih gafova, davši povjerenje ljudima koji su ga spremno i bezočno izigrali.
Ti su gafovi na neki način gurnuli u drugi plan uporne promjene u artritičnim udovima dugovječne Crkve, koje po svom obrascu nisu ipak potpuni novitet. Družba Isusova ih primjenjuje praktički od svog osnutka, oci isusovci u načelu ne prihvaćaju biskupsku čast i mole pape da ih oslobode toga i ako ih imenuju na odgovorne dužnosti. Primjer je prefekt Tajništva za ekonomiju, na čijem bi čelu morao, po logici stvari, biti kardinal, ali je sadašnji prefekt, Španjolac o. isusovac Juan Antonio Guerrero Alves (61), ostao običan svećenik, kako bi nakon završenog mandata mogao biti upućen na drugu dužnost (isusovci u pravilu idu kamo ih se šalje, ne kamo oni hoće). Papa Frane je pokazao koliko je protiv neprestanih dužnosti. Za razliku od svojih prethodnika, nema ni "vječnoga" osobnog tajnika. Nije doveo nikoga sa sobom iz Buenos Airesa, prvih dana za papinskim radnim stolom sam je dizao i telefonsku slušalicu.
U srpnju je dužnost tajnika, nakon šest godina, napustio Egipćanin Yoannis Lahzi Gaid, a naslijedio ga je mladi diplomat don Fabio Salerno, drugi tajnik je o. Gonzalo Aemilius, urugvajski "ulični svećenik". Prethodnim papama su osobni tajnici nerijetko funkcionirali i kao glasonoše i kao "sinovske figure", te su im osiguravali barem biskupsku čast. Papa Bergoglio to ne želi. Franini tajnici, prispjeli iz inih organa Kurije, radili su za njega samo dio radnog vremena ("part time") a drugi dio svoj bazni posao.
Naprosto, papa Frane želi da metoda kadrovske politike u Vatikanu, počev od njegove radne sobe, bude protočnost a ne okoštalost. Čini se da na kardinalsku čast više ne mogu sa sigurnošću računati ni nadbiskupi metropoliti na katedrama na kojima stoljećima nije uzmanjkao kardinal. Oni sa svoje strane dižu glas protiv navodnog podcjenjivanja talijanskih nadbiskupa u Argentinčevu pontifikatu (unatoč njegovu pijemontskom porijeklu).
Ovaj tjedan je kardinal Camillo Ruini, svojedobni predsjednik Talijanske biskupske konferencije (i eksponent linije Pija XII i sv. Pavla VI o vatikanskom utjecanju na talijansku unutrašnju politiku), u intervjuu Corriereu della Sera doslovce kazao da "ne bi bilo dobro da Talijanska crkva bude podzastupljena" u Kuriji. Ruini to kaže kada je, nakon istjerivanja kardinala Angela Becciua, i dalje ostalo 18 Talijana (15 posto) od ukupno 120 kardinala izbornika. Istinabog, Talijani su činili apsolutnu većinu Kardinalskog zbora sve do sredine prošlog stoljeća, ali i danas su ondje najzastupljenija nacija, nerazmjerno više spram postotka talijanskih vjernika u univerzalnoj Katoličkoj crkvi.
Ipak, nadbiskupi Torina, Milana, Venezije, odnosno Palerma (još) nisu kardinali. I nije sigurno da će to oni svi postati kad se u sljedeće dvije godine isprazni 15 izborničkih mjesta, jer će toliko kardinala navršiti 80 godina. Ali i to može biti razlog širenja fronte protiv Frane i njegova pontifikata. Kardinal Ruini je, u istom intervjuu, to jasno signalizirao naglasivši da "kritizirati Papu ne znači biti protiv njega". To pravilo funkcionira (ili bi moralo funkcionirati) u demokratskim sredinama.
Ali Katolička crkva nije, po svom ustrojstvu, demokratska sredina. Ni biranje pape u konklavu, provođeno striktno demokratski, sama Crkva ne smatra ljudskom demokratskom operacijom, nego djelom Duha svetoga - ali nije bilo pape u Vatikanu (dakle u posljednjih 150 godina) koji nije bio baš ondje izložen kritikama, podvalama, ogovaranjima, brutalnim pošalicama itd. Pa sam baš iz tih krugova znao čuti šale na račun navodnih promašaja Duha svetoga u konklavu i nakon njega.
Ipak, pazilo se da anntipapinska fronta ne bude eksplicitno javna. A ako bi se pretjeralo s javnom neposlušnošću, kazne su stizale neumitno. Louis Billot je ostao bez kardinalske časti jer je podržao profašističku Francusku akciju koju je osudio Pio XI; nadbiskup Marcel Lefebvre je izopćen zbog neposlušnosti.
Danas Papu za herezu sumnjiči kardinal Raymond Leo Burke, saveznik Stevea Bannona, a Franinu smjenu zahtijeva nadbiskup Carlo Maria Viganò, bivši nuncij u Washingtonu (osuđen u Italiji kao lopov). Otvoreno je pitanje - naravno, za vjernike, jer je to ipak unutrašnja stvar Katoličke crkve (doduše, ne bez refleksa na društvo u cjelini) - jesu li kritike motivirane vjerskim, teološkim razlozima, ili ipak bijesom što Frane razbija neke od ostataka privilegija feudalnog tipa koje opstaju u najbrojnijoj religijskoj zajednici na svijetu.