Izađete li ovih dana bez maske na ulice Hong Konga, Seula ili Tokija, možda će vas gedati s neodobravanjem, piše BBC.
Od početka epidemije koronavirusa, na nekim se mjestima nošenje zaštitnih maski posve udomaćilo, a svatko uhvaćen bez nje izlaže se riziku da postane društveni otpadnik.
No, na nikim drugim mjestima u svijetu, od Velike Britanije, preko SAD-a, pa do Sydneyja ili Singapura i dalje je posve prihvatljivo hodati uokolo bez maske.
To što su neke zemlje prihvatite maske, a druge ih odbacile, nije samo stvar odluke vlada i medicinskih preporuka, već i kulture i povijesti pojedine zemlje. No, kako se pandemija pogoršava, hoće li se promijeniti i stav prema maskama?
Što kažu nadležni?
Od početka krize, stav Svjetske zdravstvene organizacije je jasan. Maske trebaju nositi oni koji imaju simptome i oni koji skrbe za bolesne od koronavirusa.
Nitko osim te dvije grupe ljudi ne mora nositi masku i za to postoji više razloga.
Jedan od njih je taj što maska ne pruža pouzdanu zaštitu, pogotovo s obzirom na to da trenutna istraživanja govore da se virus širi kapljičnim putem i dodirivanjem kontaminiranih površina. Maska vam može pomoći samo u situaciji da ste u maloj prostoriji zajedno s nekim zaraženim tko bi vam mogao kihnuti u lice. Upravo to je razlog što stručnjaci kažu da je puno učinkovitije često prati ruke i ne dodirivati lice.
Skidanje maske zahtijeva posebnu pažnju kako bi se izbjegla kontaminacija, a maska vam može dati i lažni osjećaj sigurnosti.
No, u nekim dijelovima Azije ljudi nose maske bez posebnih upozorenja. To smatraju sigurnijim i obazrivijim.
U središnjoj Kini, Hong Kongu, Japanu, Tajlandu i Tajvanu, vlada raširena pretpostavka da bi svatko mogao biti nositelj virusa, čak i posve zdravi ljudi. Stoga u duhu solidarnosti, ljudi štite druge od samih sebe.
Vlade nekih država potiču stanovništvo da nosi masku, a u nekim dijelovima Kine još uvijek možete biti uhićeni i kažnjeni zato što je ne nosite.
S druge strane, u Indoneziji i na Filipinima, za koje se pretpostavlja da imaju mnogo nedetektiranih slučajeva, mnogi su ljudi počeli nositi maske kako bi se zaštitili od drugih.
Za mnoge od ovih zemalja, nošenje maski bila je kulturološka norma čak i prije epidemije. Maske su postale čak i dio modnog izričaja: u nekom su trenu maske s likom Hello Kitty doslovno preplavile ulice Hong Konga.
U istočnoj Aziji mnogi ljudi nose maske kad su bolesni ili tijekom peludne groznice jer se smatra nepristojnim samo tako kašljati i kihati uokolo. Epidemija SARS-a iz 2003. godine koja je pogodila mnoge zemlje iz te regije, ponovno je povećala potražnju za maskama, pogotovo u Hong Kongu gdje je mnogo ljudi umrlo od te bolesti.
Glavna razlika između tih i zapadnih zemalja je ta što su ljudi na istoku već doživjeli ovakve epidemije, a sjećanja na njih su još uvijek svježa i bolna.
U međuvremenu, u jugoistočnoj Aziji, pogotovo u napučenijim gradovima, ljudi nose maske i zbog zagađenja zraka.
No, to nije običaj baš svugdje u Aziji. U Singapuru vlasti potiču ljude da ne nose maske kako bi ih bilo dovoljno za zdravstvene radnike, tako da većina ljudi hoda gradom bez maski. Napomenimo i da u Singapuru ljudi uglavnom vjeruju vlastima, pa slušaju njihove savjete.
Maske kao društvena prisila
Neki tvrde da stalno nošenje maski, kao dobar podsjetnik na opasnost od virusa, može potaknuti promjene u ponašanju i bolju osobnu higijenu.
- Stavljanje maske prije nego izađemo iz kuće je kao ritual, kao da oblačite uniformu, a u ritualima osjećate da se morate i ponašati na određeni način, npr. ne dodirivati lice ili se držati podalje od drugih, kaže Donald Low, bihevioralni ekonomist i profesor na Sveučilištu znanosti i tehnologije u Hong Kongu.
Također, postoji i ona ideja da svaka sitnica može igrati važnu ulogu u borbi protiv virusa.
- Možemo reći da maske nisu učinkovite u borbi protiv zaraze, no ipak valja pretpostaviti da možda imaju neku ulogu ako se i zdravstveni radnici njima štite od virusa, kaže Benjamin Cowling, epidemiolog na Sveučilištu Hong Kong.
- Ako mnogo ljudi u napučenim područjima nose maske, mislim da bi to ipak moglo imati neki učinak na prenošenje virusa, a u ovim trenucima trebamo svaku pa i najmanju pomoć da suzbijemo epidemiju.
No, postoji i druga strana, naravno. U nekim državama poput Japana, Indonezije i Tajlanda vlada nestašica maski, a i Južna Koreja mora njima pažljivo raspolagati. Neki ljudi ističu opasnost od ponovnog korištenja istih maski - što nije nimalo higijenski - prodavanja maski na crnom tržištu ili nošenja maski iz kućne radinosti koje su često slabije kvalitete i ne štite dovoljno.
Na nekim su mjestima ljudi koji ne nose maske stigmatizirani i to u tolikoj mjeri da ih napadaju na ulici ili im brane ulazak u neke trgovine. U Hong Kongu su neki tabloidi na naslovnicama objavljivali fotografije zapadnjaka koji ne nose maske i okupljaju se u noćnim klubovima, te radi takvog ponašanja kritizirali strance da nisu dovoljno oprezni.
No, diskriminacija funkcionira u oba smjera.
U zemljama u kojima nošenje maski nije običaj, oni koji ih nose također ponekad bivaju napadnuti na ulici. Ne pomaže niti činjenica da su mnogi s maskama zapravo Azijati. No, one zemlje koje zagovaraju stalno nošenje maski, imaju svog saveznika i u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji koja pozdravlja tu mjeru.
Nepotvrđeni slučajevi
Kao prvo, sve je više dokaza da ljudi bez simptoma koji su nosioci virusa ima mnogo više nego se isprva mislilo.
Pretpostavlja se da je u Kini čak trećina svih slučajeva asimptomatska, objavila je kineska vlada, a prenio South China Morning Post. Na kruzeru Diamond Princess koji je pristao u Jokohami, čak polovina potvrđenih slučajeva uopće nije imala simptome. Slično je i na Islandu koji je testirao veći postotak stanovništva od ijedne druge zemlje.
Prevladavajuće mišljenje je da su ljudi bez simptoma slabo zarazni, no to se sada preispituje. Da su svi nosili maske, možda se ti asimptomatski slučajevi ne bi pretvorili u superširitelje.
Nedavno objavljena kineska studija pokazala je da su nedokumentirani slučajevi infekcije te oni bez ili s vrlo blagim simptomima, vrlo zarazni i možda odgovorni za 80 posto svih pozitivnih slučajeva.
No, to je tek jedna studija i bit će potrebne još mnoge druge da bi se dobila cjelovita slika.