Rano jutro u Nairobiju. John Muochokka ima mali štand na kojem prodaje čapati, tanki kruh bez kvasca, u Keniji omiljen za doručak. „Ali imam sve manje mušterija“, kaže on za njemački javni servis ARD. Morao je podići cijenu jer su brašno i ulje poskupjeli. „Posao ide loše i ne zarađujemo dovoljno“, kaže.
Kenija je jedna od zemalja koje više od polovice količina pšenice uvozi iz Ukrajine i Rusije, divova na svjetskom tržištu žitarica.
Podaci Konferencije UN-a o trgovini i razvoju (UNCTAD) pokazuju da su Somalija i Benin stopostotno upućeni na uvoz pšenice iz Rusije i Ukrajine. Ukupno 15 afričkih zemalja odatle uvozi barem pola svoje pšenice, dok ukupno 25 uvozi barem trećinu.
„Dok razgovaramo, petina ukrajinskog prinosa pšenice iz prošle godine još je blokirana u Ukrajini, isto važi za 40 posto kukuruza. Globalna tržišna cijena pšenice je eksplodirala", kaže za Deutsche Welle Martin Frick, direktor Svjetskog programa za hranu UN-a u Njemačkoj.
„Imamo za dvije trećine višu cijenu pšenice nego prije godinu dana, a polovica tog poskupljenja došla je od početka rata u Ukrajini“, dodaje Frick. „Ovo direktno pogađa neke od najsiromašnijih zemalja u svijetu i gura obitelji u tim zemljama ka siromaštvu i gladi.“
Na istoku Afrike je već suša
Veliki udarac po Afriku, i daleko manji po Europu, predviđa i Institut za svjetsku privredu iz Kiela: „Ukrajina će najprije biti odsječena od svjetske privrede. Trgovinski putevi su prekinuti, infrastruktura uništena i svi preostali proizvodni kapaciteti mogli bi biti usmjereni na ratnu ekonomiju", priopćio je taj institut.
Prema UNCTAD-u, Ukrajina i Rusija proizvode 53 posto svjetskog ulja i sjemenki suncokreta, te 27 posto pšenice.
Još u sovjetska vremena se prostor između Sankt Peterburga, Odese i Irkutska nazivao „agrarnim trokutom“ gdje na tri milijuna kvadratnih kilometara izuzetno uspijevaju pšenica, šećerna repa, kukuruz i suncokret.
„Kad cijene žitarica rastu, to dovodi do inflacije“, rekao je kenijski agroekonomist Timmoty Njagi za ARD. „Ljudi će štedjeti, i opća kupovna moć će pasti.“ Na istoku Afrike ionako već vlada suša koja je spržila polja. Prema Svjetskom programu za hranu, oko trinaest milijuna ljudi je upućeno na donacije hrane.
Opasnost od nemira?
Osim Afrike, problemom sa žitaricama je pogođen i Bliski Istok. Glad bi mogla pogoditi i Libanon, koji oko 95 posto žitarica uvozi upravo preko Crnog mora. „Nema zamjene za kruh“, ocijenio je tamošnji agroekonomist Rijad Sade za Süddeutsche Zeitung. „To je hrana siromašnih ljudi, često jedino što si mogu priuštiti.“
Neki analitičari se čak pribojavaju socijalnih nemira. U Egiptu, najvećoj arapskoj zemlji, kruh je desetljećima subvencioniran. Ta zemlja je 1977. već vidjela velike nemire kad su vlasti htjele smanjiti subvencije. Tijekom Arapskog proljeća 2011. godine, Egipćani su na središnjem trgu u Kairu uzvikivali: „Kruh, sloboda, socijalna pravda!"
Prema Institutu za svjetsku ekonomiju iz Kiela, žitarice iz Ukrajine se ne mogu zamijeniti ni na duži rok. Kako navodi taj institut, moglo bi se dogoditi da će mnoge afričke zemlje naprosto morati živjeti sa znatno manje pšenice i suncokretovog ulja.