„Svog sam djeda oduvijek doživljavao kao čovjeka lijevo orijentiranih političkih uvjerenja, bliskog sindikalnom pokretu, a sada se njegovo ime pojavilo i u evidenciji NSDAP-a.“ U obitelji se, međutim, oduvijek govorilo da je djed po očevoj liniji imao potpuno čistu prošlost, rekao je Hanno Dannenfeld za Deutsche Welle.
On je jedan od bezbroj Nijemaca koji žele saznati jesu li članovi njihovih obitelji bili pripadnici Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke (NSDAP) i koji su nakon objave članskih iskaznica NSDAP-a pohrlili u Nacionalni arhiv SAD-a. To je, međutim, izazvalo veliko razočaranje: s jedne strane, arhiv je zbog golemog broja posjetitelja često nedostupan, a s druge strane korisničko sučelje teško je za korištenje. Kako bi pronašli ono što traže, korisnici najprije moraju pregledati velik broj dokumenata.
Njemački alat olakšava pretraživanje
Zbog toga je njemački tjednik Die Zeit razvio alat koji znatno pojednostavljuje pretraživanje. Dovoljno je unijeti ime te, po mogućnosti, godinu i mjesto rođenja, a rezultat se odmah prikazuje. To bi moglo biti zanimljivo i ljudima u Južnoj Americi, s obzirom na to da su se mnogi nacisti nakon Drugoga svjetskog rata ondje skrivali. Međutim, za korištenje ove usluge potrebno je pretplatiti se.
Ako se pronađe traženo ime, to može biti bolno iskustvo. Jer to često znači da se vlastita obitelj nakon više desetljeća odjednom sagleda u sasvim drukčijem svjetlu. S jedne strane postoje uspomene na brižnog djeda, uvijek spremnog na šalu, a s druge sada postoji nedvojbena potvrda: upravo je taj djed bio član nacističke stranke.
Nakon rata gotovo se ni u jednoj obitelji nije govorilo o zločinima iz razdoblja nacizma, a još manje o vlastitoj ulozi. Prema jednom istraživanju, više od dvije trećine Nijemaca vjeruje da njihovi preci nisu bili počinitelji nacističkih zločina, gotovo 36 posto smatra da su njihovi rođaci bili među žrtvama, a više od 30 posto vjeruje da su njihovi preci pomagali potencijalnim žrtvama nacizma i, primjerice, skrivali Židove.
To, međutim, ima malo veze sa stvarnošću. Aktivan otpor pružalo je tek oko jedan posto stanovništva. Godine 1945. svaki peti punoljetni Nijemac bio je jedan od ukupno 8,5 milijuna članova NSDAP-a i time je, barem formalno, podupirao režim.
Bez svijesti o krivnji: „To su ipak ugledni ljudi“
Nakon rata sve je to rado bilo potiskivano. Njemačka je bila razorena i pod okupacijom Amerikanaca, Britanaca, Francuza i Sovjeta. Adolf Hitler počinio je samoubojstvo i tako izbjegao pravdu, dok je ostalim glavnim ratnim zločincima suđeno na Nürnberškim procesima te su najvećim dijelom i osuđeni.
„Uvijek postoji predodžba: dobro, to su počinitelji. Ali na taj način ostatak društva ostaje netaknut“, rekla je za Deutsche Welle kulturologinja Aleida Assmann.
To se promijenilo kada su pred sud izvedeni i liječnici, industrijalci i državni službenici, koji su morali odgovarati za svoja nedjela tijekom nacističkog režima. „Tada su ljudi rekli: ‘Pa sada su praktički svi na optuženičkoj klupi. To ne može biti ispravno. To su ipak ugledni ljudi‘“, objašnjava Christian Staas, urednik povijesne redakcije lista Die Zeit. „Nijemci su tada počeli pružati otpor takvim postupcima. Većina je sebe doživljavala kao žrtvu nacizma, a ne kao one koji snose krivnju.“
Tvrdili su i da ništa nisu znali o masovnim ubojstvima Židova. Zato su u sklopu programa „preodgoja“ svi Nijemci, pod pritiskom savezničkih vlasti, morali u kinima gledati dokumentarne filmove o oslobođenim koncentracijskim logorima. Time se nastojalo suprotstaviti kolektivnom potiskivanju istine od strane čitavog naroda.
Gotovo svatko dobiva potvrdu da je nevin
Istodobno je započeo proces takozvane denacifikacije. Svaki Nijemac morao je ispuniti opsežne upitnike s osobnim podacima, podacima o profesionalnoj karijeri i članstvu u nacističkoj stranci. Naravno, svi su nastojali sebe prikazati što bezazlenijima. Čak je i pripadnik SS-a mogao biti denacificiran ako je dovoljno uvjerljivo tvrdio da nije podupirao nacističku ideologiju. Kao opravdanje, primjerice, navodilo se da bez članstva nije bilo moguće nastaviti studij, ali da je dotični ili dotična inače bio protiv nacista, piše Deutsche Welle.
U svakodnevnom govoru potvrde o denacifikaciji podrugljivo su nazivane „Persil potvrdama“, prema deterdžentu koji „posebno dobro pere bijelo rublje“. „Bijela je boja čistoće, besprijekornosti i, naravno, nevinosti“, kaže Assmann. Konceptom „Persila“, objašnjava ona, ljudi su simbolično oprali vlastitu krivnju.
Zapadnim saveznicima, prije svega Amerikancima, bilo je važno ponovno izgraditi funkcionalnu njemačku državu. „Željeli su napraviti jasan rez i omogućiti novi početak. Nacističko društvo trebalo je pretvoriti u demokratsko, ali s istim ljudima. Kako to postići? Tako da se zaboravi. O tome se više nije govorilo.“
Konrad Adenauer, prvi kancelar Savezne Republike Njemačke, na to je gledao pragmatično: „Ne prolijeva se prljava voda ako nema čiste“, rekao je, opravdavajući time, tj. nedostatkom osoblja na svim razinama, uključivanje bivših nacista u novu vladu.
Tek je sljedeća generacija počela postavljati pitanja
Nakon rata Nijemci su bili zaokupljeni obnovom zemlje razorene bombardiranjima, a pedesetih godina uslijedilo je gospodarsko čudo i novo razdoblje prosperiteta. Tek je sljedeća generacija počela svojim roditeljima postavljati neugodna pitanja.
Povijesni trenutak dogodio se 1968. godine, kada je aktivistica Beate Klarsfeld ošamarila tadašnjeg njemačkog kancelara Kurta Georga Kiesingera uz povike: „Nacist, nacist!“
On je nekoć bio visoki dužnosnik nacističke stranke, odani Hitlerov službenik i na kraju načelnik odjela u radijskoj službi Reicha.
„Još jedna prekretnica u suočavanju s prošlošću bila je televizijska serija ‘Holokaust‘ s kraja sedamdesetih godina“, kaže urednik Die Zeita Staas. Svatko je na televizijskom ekranu mogao pratiti sudbinu židovske obitelji Weiss. Američka serija izazvala je živu raspravu o krivnji svakog pojedinog Nijemca jer je gotovo svatko bio svjedok deportacije Židova.
Ipak, refleks relativizacije traje do danas. Po načelu: dosta je više bilo. Tako je i u obitelji Hanna Dannenfelda. Za njegova djeda po majčinoj liniji u obitelji se znalo da je bio član Napole, elitne internatske škole u kojoj su nacisti školovali buduće vojne i političke vođe.
„Ali čim je riječ o vlastitoj obitelji, spremnost na dublje istraživanje naglo opada“, kaže Dannenfeld. „Kada ljude suočite s time, vrlo brzo se javlja retorika opravdavanja. U slučaju mog djeda: ‘Bio je vrlo mlad, otac ga je poslao u Napolu. Kasnije je, međutim, bio dobar suprug, dobar otac i dobar djed.‘“
Prekasno za pitanja svjedocima vremena
Više od osamdeset godina nakon sloma nacističkog režima teško je razjasniti motive predaka za pristupanje nacističkoj stranci ili odgovoriti na pitanje je li netko bio uvjereni nacist ili tek sljedbenik većine. Određeni trag može dati datum pristupanja stranci, kaže Staas: „Ako je netko pristupio Stranci prije 1933. godine (godine dolaska nacista na vlast, nap. ured.), može se zaključiti da je bio uvjereni pristaša njezine ideologije.“
„Moj je pradjed, primjerice, bio među prvima koji su joj pristupili 1933. godine. Bilo je i drugih koji su u Stranku ušli tek 1942. ili 1943. godine“, kaže Dannenfeld. „Nažalost, danas možemo samo nagađati: možda je postojao pritisak okoline. Ili je, kao u slučaju drugog pradjeda, koji je bio trgovac stokom i veliki zemljoposjednik, imao poslovne razloge za pristupanje stranci.“
Činjenica je, međutim, da nitko nije bio prisiljen pristupiti nacističkoj stranci niti je u nju bio upisan bez svojega znanja, kako se tvrdilo u mnogim obiteljima. Dannenfeld žali što se tek sada otkriva tko je nekoć bio član. „Žao mi je zbog svih razgovora u kojima se ta tema samo površno doticala. Nismo imali ništa za što bismo se mogli uhvatiti. Nismo imali ništa crno na bijelo, kao što sada odjednom imamo zahvaljujući ovim članskim iskaznicama. A riječ je o jednom od najvećih zločina u povijesti čovječanstva.“
Što učimo iz prošlosti?
Danas se Njemačka u inozemstvu smatra svjetskim prvakom u suočavanju s prošlošću. Stotine tisuća kamena spoticanja na ulicama podsjećaju na žrtve nacizma. U srcu Berlina nalazi se Spomenik ubijenim Židovima Europe, a u školama se posebna pozornost posvećuje razdoblju nacizma.
S druge strane, i u Njemačkoj jača desni ekstremizam, dok desno-populistička stranka Alternativa za Njemačku (AfD) stječe sve veći utjecaj. Dannenfeld se pita bi li uskoro ponovno mogli proraditi slični mehanizmi kao u vrijeme nacizma: „Neki možda razmišljaju: ‘Učlanit ću se u AfD i tako napraviti karijeru.‘ Saznanje da moja obitelj tada nije pokazala osobitu čvrstinu navodi me na razmišljanje koliko je i danas velika opasnost.“
Kako kaže jedna žena koju je intervjuirao list Die Zeit, ključno pitanje više nije upućeno prošlosti, nego nama samima: „Kako ćemo postupati ako se političke okolnosti promijene – i hoćemo li tada imati hrabrosti snositi posljedice i zaštititi naše temeljne demokratske vrijednosti?“
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....