I pristaše i protivnici ispregovaranog sporazuma s Rusijom o okončanju rata u Ukrajini klade se na budućnost. Zagovornici dogovora klade se da će pregovori, iako možda neće zadovoljiti cilj Ukrajine da u potpunosti povrati svoj teritorij, okončati rat i rezultirati pravim mirom. Protivnici pregovora se, pak, klade da će sporazum s Moskvom, iako može privremeno prekinuti borbe, samo potaknuti Rusiju da ponovno pokrene svoju agresiju u bliskoj budućnosti.
Obje se strane oslanjaju na pretpostavke o ratu koji je u tijeku. Pobornici pregovora smatraju da je došlo do zastoja ukrajinskih vojnih napora i da je pobjeda Kijeva nemoguća. Protivnici pregovora smatraju, pak, da ta pat pozicija ne postoji i da je ukrajinska pobjeda posve moguća.
Pitanje je koje su pretpostavke realnije i koja je oklada sigurnija. Alexander J. Motyl, profesor političkih znanosti na Sveučilištu Rutgers u Newarku, u analizi za Foreign Policy kreće s preispitivanjem pretpostavki koje su prevladavale među zapadnim kreatorima politika i analitičarima prije nego što je Rusija pokrenula svoju masivnu invaziju na Ukrajinu 24. veljače prošle godine. Iako je bilo iznimaka, dominantne pretpostavke bile su, u prvom redu, da Ukrajina nikako ne može izbjeći poraz i, kao drugo, da je dogovorno rješenje jedini način da zemlja opstane - vjerojatno u krnjem obliku i s vazalnim statusom naspram Rusije.
No, obje su se pretpostavke pokazale pogrešnima - prva gotovo odmah, a druga nakon propasti istanbulskih pregovora prošle godine, kada je Ukrajina ponudila neutralnost u zamjenu za sigurnosna jamstva. Zanimljivo, a možda i ne slučajno, to su iste pretpostavke od kojih i danas kreću zagovornici pregovora - prema njima Ukrajina ne može pobijediti, a samo dogovor s Rusijom može okončati rat.
Što je zapravo zastoj?
To ne znači automatski da su te pretpostavke danas jednako pogrešne kao što su bile 2022. godine, ali ako su iste pretpostavke bile tako fundamentalno pogrešne prije, trebalo bi potaknuti barem malo skepse u pogledu njihove istinitosti danas. Stoga se postavlja pitanje postoji li pat pozicija bez šanse za ukrajinsku pobjedu ili je istina upravo suprotna. Odgovor na ovo pitanje također počiva na pretpostavkama.
S jedne strane, ukrajinska protuofenziva do sada nije uspjela iznjedriti nijedan spektakularan pomak pa ukoliko je jedini kriterij za utvrđivanje zastoja nedostatak spektakularnih pomaka, onda je doista došlo do zastoja. S druge strane, ako su bitni postupni dobici i progresivna degradacija ruskog topništva, opskrbnih linija, odlagališta streljiva, skladišta goriva, transportne infrastrukture i zapovjednih i kontrolnih centara, onda zastoja nema.
U tom kontekstu, postavlja se i pitanje je li Drugi svjetski rat bio u zastoju nakon što su se Saveznici iskrcali u Normandiji ili kada su Sovjeti zaustavili Nijemce kod Staljingrada, nakon čega su uslijedili tjedni, ako ne i mjeseci, bez daljnjeg spektakularnog proboja, ili su ipak manji pomaci i bitke koje su uslijedile nakon ova dva događaja svjedočili činjenici da situacija nije zastala i da će Njemačka biti poražena. Bez obzira na to postoji li pat pozicija realno ili ne, pitanje jest je li moguće da Ukrajinci pobijede ‘mljevenjem‘ protivnika, a da nikad ne ostvare spektakularni iskoraka. No, dakako, samo pod uvjetom da kolektivni Zapad nastavi opskrbljivati Ukrajinu potrebnim oružjem.
Stoga, pretpostavke koje su iznijeli pristaše pregovora zapravo se ne odnose na zastoj ili pobjedu, već odražavaju stajalište o spremnosti ili poželjnosti Zapada da nastavi podržavati Ukrajinu. Drugim riječima, pretpostavka zastoja ne podrazumijeva nužno smanjenje zapadnog vojnog angažmana u korist pregovora. Obrnuto je: cilj smanjenja tog angažmana, iz bilo kojeg razloga, implicira poželjnost pozivanja na pat poziciju i nemogućnost ukrajinske pobjede. Znamo da Ukrajina može prevladati samo uz zapadnu pomoć od prvog dana trenutne invazije. Pitanje je tako što je sigurnije - da će pregovori dovesti do mira ili da će samo odgoditi iduću fazu ruskog rata.
Povijest nemilosrdne ekspanzije
To je koloplet predviđanja i nagađanja, a najbolje što se može učiniti je doći do zaključaka koji su vjerojatniji od njihovih alternativa, što je još jedan način da se istakne da ne treba slijepo vjerovati ničijim prijedlozima. Svaku prognozu, bez obzira tko je daje, treba uzeti s rezervom. Za provjeru vjerodostojnosti o tome može li dogovorno rješenje dovesti do trajnog mira - ukratko, hoće li se Rusija pridržavati dogovora - može se baciti pogled u povijest, usporediti sa sličnim situacijama i pozvati se na teoriju međunarodnih odnosa. Pitanje se uvijek vraća na Rusiju, budući da niti jedan ozbiljan analitičar ili kreator politika ne bi očekivao da će Ukrajina ponovno pokrenuti rat nakon što je dogovorom okončan.
U tom je smislu ruska povijest otrežnjujuća. Sve do danas, radi se o jednoj gotovo nemilosrdnoj ekspanziji. Počevši od 15. stoljeća, Moskovsko vojvodstvo (koje se kasnije nazvalo Rusijom) postupno je osvajalo teritorije u svim smjerovima, kako bi postalo i ostalo najveća zemlja na svijetu. Taj ekspanzionistički poriv nije jenjavao od raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, što ruski predsjednik Vladimir Putin izričito smatra tek privremenim nazadovanjem. Bjelorusija je gotovo u cijelosti stavljena pod kontrolu Kremlja, dijelovi Gruzije i Moldavije ponovno su okupirani, a Ukrajina je ponovno meta ruskog održivog imperijalističkog projekta. Prošlost ne predviđa nužno budućnost, ali zemlje imaju vanjskopolitičku tradiciju i dinamiku koju ne treba zanemariti.
Poučna je i povijest drugih velikih sila i bivših imperija. Tijekom vlastite nemilosrdne ekspanzije, Sjedinjene Države dosljedno su kršile ugovore koje su potpisivale s američkim starosjediocima. Wilhelminska Njemačka oštro se odnosila prema svom jamstvu belgijske neutralnosti. Nacistička Njemačka ignorirala je Münchenski sporazum iz 1938., koji je britanski premijer Neville Chamberlain predstavio kao osiguranje "mira u naše vrijeme". Povijesne knjige pune su ugovora koji su zapravo predstavljali samo privremeni ‘intermezzo‘ između ratova. Jednom riječju, velike sile, bez obzira na vrstu režima, bezobzirne su prema sporazumima i ugovorima koji ih opterećuju.
Druga provjera vjerodostojnosti uključuje ponašanje Moskve u sličnim situacijama, odnosno ima li Kremlj povijest pridržavanja sporazuma s Ukrajinom. Rusija je dva puta zajamčila nepovredivost međunarodno priznatih granica Ukrajine, uključujući i Krim - jednom Budimpeštanskim memorandumom iz 1994. i drugi put Ukrajinsko-ruskim ugovorom o prijateljstvu iz 1997.
Teorije međunarodnih odnosa
Sada je jasno da se Putin nikada nije namjeravao pridržavati sporazuma iz Minska, koji su trebali donijeti mir nakon prvog rusko-ukrajinskog rata 2014. Detalji su mutni, kao i sve informacije koje ovih dana dolaze iz Rusije, ali ako je šef grupe Wagner Jevgenij Prigožin doista likvidiran, to bi također pokazalo Putinov pristup dogovorenim sporazumima jer se nagodio s Prigožinom kad je režim bio slab te je čekao povoljan trenutak, a zatim poništio dogovor kako bi se osvetio.
Napokon, može se konzultirati teoriju međunarodnih odnosa ili, točnije, nekoliko konkurentskih teorija. Realistička teorija, koja se fokusira na ravnotežu između velikih sila i njihovih pretpostavljenih sfera utjecaja, vodi do zaključka da Ukrajina prirodno pripada ruskoj ‘orbiti‘ i da zemlja nema šanse protiv svog moćnijeg susjeda - pod uvjetom da Zapad prestane sa slanjem pomoći.
Ne iznenađuje da su realistični komentatori, koji variraju od znanstvenika poput Johna Mearsheimera i Stephena Walta do televizijskih lica poput Tuckera Carlsona, u prvi među onima koji zagovaraju da se Zapad dogovori s Rusijom, smanji ili ukine isporuke oružja i pritisne Ukrajinu da ustupiti zauze. Po njihovom mišljenju, prekid vatre i krnje stanje je najbolji dogovor koji Ukrajina može dobiti.
Ipak, nije realizam jedini u igri. Mnogi znanstvenici tvrde da vanjsku politiku ne određuje samo geopolitički položaj države, već da su unutarnja politika i ideologije također važni, možda čak i više. S ove točke gledišta, vanjska politika nije samo, ili čak, proizvod pozicije države u hijerarhiji moći, već ideologije režima i osjećaja stanovništva ili elite za nacionalnu misiju. Primjeri ovih sustava vjerovanja su ‘manifest destiny‘ u SAD-u, koncept da su američki da su bijeli Amerikanci predodređeni da nasele cijeli kontinent Sjeverne Amerike (koncept koji su mnogi i osporavali, op.a.), francuska ‘mission civilisatrice‘ (misija civiliziranja), wilhelminska njemačka slika o sebi kao ‘Weltmachtu‘ (svjetskoj sili), ‘lebensraum‘ (životni prostor) nacističke Njemačke, sovjetska teorija globalne komunističke pobune i tako dalje, sve do rimske koncepcije Pax Romana.
I ovdje se suvremena Rusija uklapa u Putinovu ideju o ‘ruskom svijetu‘ koji se proteže daleko izvan granica njegove zemlje i postojano rusko kulturno uvjerenje da je njihova nacija jedinstvena, superiorna i predodređena da vlada periferijom ne-Rusa.
Nagodba i dogovor rizična su oklada
Drugi znanstvenici tvrde da ekspanzionistički nagon moderne Rusije proizlazi iz načina na koji se bivše sovjetsko carstvo iznenada i sveobuhvatno urušilo 1991. Za razliku od Britanskog i Francuskog carstva, gdje je progresivni gubitak teritorija dao imperijalnim središtima vremena da se prilagode ‘neimperijalnosti‘, carstva koja su se urušila u jednom zamahu često su zadržala imperijalnu ideologiju, kao i mnoge važne institucionalne i strukturne veze i odnose bivšeg carstva.
Iznenadni kolaps Njemačkog carstva 1918. u ovom je slučaju vrlo poučan primjer - neprekinuta imperijalna ideologija pomiješana s ogorčenjem zbog izgubljenog statusa i teritorija, bila je toksični politički i kulturni koktel koji je potaknuo nacistički hiperimperijalistički rat. Gledano u usporedbi s presedanima raspada imperija, nema razloga očekivati da će današnja Rusija odustati od ponovne imperijalizacije nakon pregovaračkog rješenja s Ukrajinom, čak i ako Rusija bude ‘nagrađena‘ dijelom ukrajinskog teritorija.
Stoga oni koji u slučaju Ukrajine pozivaju na trenutačnu nagodbu i dogovor ulaze u vrlo rizičnu okladu. Povijest, usporedbe i veći dio teorije nisu na njihovoj strani. Štoviše, oni savjetuju Ukrajini da svoj opstanak stavi na kocku u zamjenu za slabašnu nadu da će se Rusija ponašati točno onako kako jedan malen skup akademika to očekuje, prema njihovoj teoriji. To ne znači da su u krivu, ali golemi i brojni dokazi iz povijesnog presedana, ponašanja režima, nacionalne ideologije i teorije međunarodnih odnosa, sugeriraju da nije ponuđen trajan dogovoreni mir.
U nekoj završnoj analizi, zemlje ovise o vlastitim povijesnim iskustvima, a ne o teoretskim razmišljanjima. Ruski susjedi općenito strahuju od Rusije i ne vjeruju joj, i to s vrlo dobrim razlogom. Ukrajina posebno ima sve razloge na svijetu da bude skeptična prema ruskim namjerama i obećanjima o miroljubivosti. Zapadni kreatori politika i analitičari možda bi trebali poželjeti zapitati se bi li bili spremni pružiti Moskvi nekakav benefit sumnje da je Rusija njihov vlastiti susjed, okupator i povijesni vladar i da se njihove oklade u vezi budućnosti tiču njihovog vlastitog postojanja.