Polemika među njemačkim katoličkim prelatima, između Rimske kurije i Njemačke biskupske konferencije, užarila se do te mjere da se s jedne strane predbacuje nacizam, a s druge prijeti formalnom prijavom Papi, kojemu je samo to još falilo. Poklopac je otvorio on, na tragu Drugoga vatikanskog koncila, otvorivši raspravu o sinodalnosti (zapravo suodlučivanju) u Katoličkoj crkvi, o čemu će se Biskupska sinoda izjašnjavati dogodine.
Ipak treba reći da ta rasprava nigdje nije ni približno bila tako žestoka kao među Teutoncima: Flamancima, Nizozemcima, ali ponajviše baš Nijemcima.
Intonaciju za posljednji okršaj – jamačno ne i zadnji – dao je kardinal Kurt Koch, prefekt vatikanskoga kurijalnog Dikasterija za promicanje jedinstva kršćana. Koch je otišao tako daleko da je prijedloge reformi, prodiskutirane i u vjerničkoj bazi pa zatim među biskupima demokratski izglasane, ocijenio kao plod nacionalsocijalističke vizije. Za razliku od nekih drugih ratnih saveznica, u Njemačkoj se takva "reductio ad Hitlerum" obično doima kao uvreda, makar Koch mislio na kombinaciju nacionalizma i socijalizma. Uostalom, rekao je da vidi usporedbu s debatama vođenima u Njemačkoj u nacističkom razdoblju.
Evo doslovnih Kochovih riječi u intervjuu njemačkome katoličkom tjedniku Die Tagespostu: "Iritira me činjenica da novi izvori bivaju prihvaćeni kao izvor Objave zajedno sa [Svetim] Pismom i tradicijom. Plašim se zato što se to događa – ponovo – u Njemačkoj. Taj je fenomen već postojao za nacionalsocijalističke diktature, kada su takozvani ‘njemački kršćani‘ vidjeli novu Božju Objavu u krvi i tlu te u Hitlerovu uzlasku."
‘Njemački kršćani‘
Koch smatra da je "najveća opasnost da se Istina [tj. Isus, koji je rekao: ‘Ja sam Put i Istina i Život‘] i sloboda više ne uviđaju zajedno, nego ih se dijeli. U današnjoj njemačkoj ideologiji snažna je težnja da se sloboda shvati kao najviša ljudska vrijednost, pa da se s tog polazišta prosuđuje što još smije biti prihvaćeno kao vjerska istina, a što treba baciti u more."
Treba podsjetiti da "njemački kršćani" nisu bili pokret u Katoličkoj crkvi, nego među nekim njemačkim protestantima, koji su smatrali da protestantske crkve treba svrstati uz Hitlerovu diktaturu, shvaćajući tog manijaka kao "znak vremena", dakle kao neku vrst Božjeg signala.
Predsjednik Njemačke biskupske konferencije, limburški ordinarij mons. Georg Bätzing rekao je pri završetku jesenskoga plenarnog zasjedanja Konferencije u Fuldi da zahtijeva formalnu zadovoljštinu od kardinala Kocha.
Da podsjetimo: u veljači je 86 posto nacionalne katoličke Sinode, okupljene na zasjedanju u Frankfurtu, glasalo za ukidanje obaveze celibata (svećeničkog beženstva) i za pravo žena na svećeničko ređenje. Sinoda je zahtijevala od Njemačke biskupske konferencije da papi Frani uputi zahtjev u tom smislu.
Papa je svakako za veću nazočnost žena u upravljanju Katoličkom crkvom, pa ih postavlja na poneke odgovorne pozicije u pojedinim kurijalnim dikasterijima (od kojih su se najvažniji donedavno zvali kongregacijama, odnosno papinskim povjerenstvima), ali je više puta naznačio da neće odobriti ređenje žena za svećenice, jer to smatra suprotnim katoličkome kršćanskome vjerskom nauku.
Celibat je povijesna odluka koju su donijeli ljudi, pa je mogu i ukinuti, rezonira Papa – ali smatra da celibat daje dodatnu vrijednost svećenstvu, pa da ga stoga ne treba (još) ukidati. U Njemačkoj protestantske crkve imaju ženjene odnosno udane i svećenike i svećenice, evangelisti i biskupe i biskupice, pa je Papa jednom, u svom stilu, objasnio da Njemačka ima kvalitetnu protestantsku zajednicu, da joj ne treba još jedna.