PIŠE INOSLAV BEŠKER

Žestoka Papina kazna zbog nekretninskog skandala: Smijenjen moćni vatikanski kardinal

Odluka nije bila Becciuova, koliko znamo, nego Papina, koju je osobno priopćio kardinalu i odmah dao objaviti
Angelo Becciu
 Andreas Solaro/AFP

Angelo Becciu je večeras naprasno izgubio i kardinalska prava i dužnost. Obavijest iz Ureda za novinstvo Svete Stolice emitirana je uvečer, dakle u sasvim neuobičajeno doba, izvan radnog vremena Svete Stolice.

U njoj piše da je „Sveti Otac (…) prihvatio ostavku na dužnost prefekta Kongregacije za kauze svetih i na prava vezana uz kardinalat koju je podnijela njegova uzoritost kardinal Giovanni Angelo Becciu.“

Odluka nije bila Becciuova, koliko znamo, nego Papina, koju je osobno priopćio kardinalu i odmah dao objaviti.

Nije naveden motiv zašto je papa Frane tako naglo i žestoko kaznio Becciua, ali je moguće kladiti se bez rizika da je kazna vezana uz Becciuvo ulogu koju je, dok je još bio dugogodišnji zamjenik državnog tajnika, imao u skandaloznoj kupnji zgrade na londonskoj adresi 176-206 High Street Kensington odnosno 60 Sloane Avenue, naime na uglu Kensingtonske glavne ulice i Sloaneove avenije. Ta zgrada u elitnoj četvrti, u kojoj je prethodno bio Harrods, sadrži 8 stanova i više od 5000 metara četvornih trgovinskog prostora.

Kupljena je iz „Petrova novčića“, dakle iz sredstava kojima diskreciono raspolaže Papa. Uslijed krize vrijednost te zgrade je prepolovljena. Osim toga, Sveta Stolica bila je izložena ucjenama mešetara koji je posredovao pri tom poslu.

Skandal je nazvan „aferom Grolux“. Naime, British Grolux Investments Ltd je autonomni financijski holding koji još otprije drugoga svjetskog rata na tlu Ujedinjene Kraljevine skrbi o investicijama Svete Stolice.

Kad je Italija Lateranskim ugovorima 1929 Svetoj Stolici priznala suverenu teritorijalnost Države Vatikanskoga Grada i isplatila, makar djelomično, golemu vrijednost imutka koji je Kraljevina Italija zaplijenila univerzalnoj Katoličkoj crkvi na teritoriji bivše Papinske Države, bankarska obitelj Pacelli (stariji brat Francesco bio je pravni savjetnik u pregovorima s Italijom, mlađi Eugenio je 1939 postao Pio XII) sugerirala je Piju XI da se taj novac investira u raznim državama i u različite tipove investicija kako bi mu vrijednost rasla, a prihodi jamčili financijsku samostalnost Svete Stolice. British Grolux nije organ Svete Stolice, barem ne formalno, ali u njegovu Upravnom odboru zadnju riječ imaju delegati Uprave imutka Apostolske Stolice (APSA).

British Grolux je 2014 postao suvlasnik spomenute zgrade u Kensington.

Zgrada je, naime, kupljena kada je funta bila najjača spram eura, te kada su cijene londonskih nekretnina bile na vrhuncu. U međuvremenu je funta pala, a londonske nekretnine su znatno izgubile na vrijednosti uslijed svih zavrzlama vezanih uz Brexit, tj. istupanje Ujedinjene Kraljevine iz Evropske unije nakon referenduma 2016. S druge strane, nitko ne iznosi podatak koliko ta palača rentira kroz najamnine. Tvrdilo se ipak da je dio prostora ispražnjen te da se s eventualnim novim najmoprimcima ne mogu postići iste cijene.

Skandal oko te zgrade u Londonu buknuo je lani u listopadu. Tada se govorilo o neopreznu investiranju novca u tu londonsku palaču u reprezentativnom Kensingtonu. Tada je palači na tržištu prepolovljena vrijednost, ali u međuvremenu je utrostručena, tvrdio je novinarima u lipnju kardinal Becciu, u doba odluke o toj investiciji zamjenik kardinala državnog tajnika Pietra Parolina.

Kardinal Becciu je tih dana tvrdio da je mutež započet tek kada je on već otišao na novu dužnost, pa bi on bio čist.

Poslije večerašnje smjene mogli bismo posumnjati i u tu njegovu procjenu, a i u to njegovo opravdanje..

U tim se poslovima vazda ulazi u poslovni rizik. U trenutku kada je zgrada kupovana Brexit je bio posve nepoznata varijabla. Ipak, u Crkvi, ustanovi gdje teorije urota bujaju kao zakon, odmah se upire prstom na krivca ako pripada protivničkoj „partiji“, i odmah se postavlja pitanje tko je pritom omastio prste. Više puta smo, naime, mogli ustanoviti da crkveni dostojnici uglavnom nisu poznati kao mrzitelji novca, makar ga zvali Đavlovim izmetom.

Sablazan londonskom kupovinom tinjala je poprilično dugo. Lani se pisalo da je kupovinu, kao sumnjivu, nastojao rasvijetliti i tadašnji prefekt Tajništva za ekonomiju kardinal George Pell, ali on je nedugo zatim otpeljan u Australiju, gdje je u zatvoru proveo dvije godine prije negoli je pravomoćno oslobođen krivnje zbog navodne pedofilije.

Da je čir prsnuo doznalo se kad je dnevni Bilten Svete Stolice šturo objavio da su po prijavi Zavoda za religijska djela (IOR) i Ureda glavnog revizora, u nekim uredima Državnog tajništva odnosno autonomne Vlasti za financijsku informaciju Države (AIF) zaplijenjeni dokumenti i elektronski aparati (dakle: kompjuteri, smartfoni ili sl.).

Ta savršeno neuobičajena obavijest naćulila je uši svih novinara. Čudo unutar čuda bilo je da je taj put prijavu podnio IOR (poznat često kao „Vatikanska banka“), za koji smo se desetljećima navikli da bude predmet a ne pokretač istraga.

Odmah zatim se doznalo da je petero vatikanskih dužnosnika suspendirano, te im je zabranjen ulazak u Državu Vatikanskoga Grada, osim do zdravstvene službe, ali ako im dopusti sudbena vlast. Tako je otkriveno tko je pod istragom.

Naime, na ulazima u Državu Vatikanskoga Grada bio je vidljiv popis imena s fotografijama. Zbog toga je ekspresno smijenjen dugogodišnji zapovjednik Vatikanske žandarmerije, a na kraju i ravnatelj sigurnosnih službi Domenico Giani (koga je zatim, utješno, primio i odlikovao papa Frane, kako bi se shvatilo da Giani nije otjeran zbog osobne, nego zbog zapovjedne odgovornosti). Šteta po istragu je napravljena.

Najpoznatije ime je mons. Mauro Carlino, nedugo prije toga imenovan za pročelnika Ureda za informacije i dokumentaciju (takoreći obavještajne službe) Državnog tajništva, sa sjedištem u samoj Apostolskoj palači. O Carlinovoj „težini“ svjedoči i podatak da je tada stanovao u Domu sv. Marte, gdje i Papa. Carlino je prethodno godinama bio osobni tajnik sadašnjeg kardinala Angela Becciua, trenutno prefekta Kongregacije za kauze svetih (u njegovim ladicama je i bl. Alojzije Stepinac). Dakle, bio je osobni tajnik i za svih godina što je Becciu, kao zamjenik, bio drugi čovjek Državnog tajništva.

Druga „velika riba“ bio je AIF-ov ravnatelj Tommaso Di Ruzza, dakle glava ombudsmanske vlasti zadužene za nadzor financijskog poslovanja i Svete Stolice, i Države Vatikanskoga Grada. Di Ruzza je zet Antonija Fazija, krajnje pobožnoga bivšeg guvernera emisijske Banke Italije između Carla Azeglia Ciampija i Marija Draghija (ta imena dodatno govore o snazi te funkcije), prisiljenoga na ostavku i osuđenoga pravomoćno na dvije i pô godine zatvora zbog zloupotrebe povlaštenih informacija (a još jednu zatvorsku kaznu mu je „posušila“ zastara).

Treći je po važnosti Fabrizio Tirabassi (bavio se financijskim investicijama u upravnom odjelu Državnog tajništva i Petrovim novčićem). Ostalih dvoje su Vincenzo Mauriello, uposlen u Urudžbenom zapisniku, te Caterina Sansone, zapravo tajnica.
Papa je u međuvremenu, ironično baš na blagdan sv. Josipa radnika Prvoga svibnja, otpustio iz službe svu četvoricu spomenutih dužnosnika, a Sansone je premještena u drugi neki ured.

Iako se istraživalo i plijenilo po Državnom tajništvu, kardinal državni tajnik Pietro Parolin je potpuno po strani, praktički izuzet od istrage. Nije tajna da on nije htio primiti znanju ništa od financijskih poslova, prepustivši nadzor nad njima svom zamjeniku (a to je bio Becciu).

Upravo je Becciu još 2014 odlučio da Sveta Stolica investira Groluxovih 200 milijuna dolara, deponiranih pri Crédit Suisse, u fond Athena, koji je vodio financijaš Raffaele Mincione. On je, kao posrednik, prodao Harrodsovu palaču svome fondu, pri čemu je 45 posto stekao Vatikan, a 55 posto on sam. Protuvrijednost je ulagao u burzovne špekulacije. Nije dobro prošao, pa je Crkva, pokrivena garancijama, uzela cijelu palaču.

Papa je lani bez sustezanja rekao da je ta transakcija bila mutna – ali ostavljen je dojam da je skandal počeo tek pošto je Becciu otišao baviti se svecima a ne novcima, te pošto se Mincione povukao iz posla na kojemu se opario, i povjerio posao kao posredniku baš Torziju.

Tada je, za račun Vatikana, londonsku palaču preuzela luksemburška tvrtka GUTT, u čijem su Upravnom vijeću bili Torzi, u ime Vatikana spomenuti Tirabassi, te odvjetnik Michele Intendente u ime posredničkog giganta Ernst&Young (EY) kao “neovisnog upravitelja kojeg su dogovorno odabrale obje stranke”.

Torzija tada u Vatikanu smatraju pouzdanim i povjerljivim, pa je preklani na blagdan sv. Stjepana prvomučenika (drugi dan Božića) Torzija i suprugu primio papa Frane (koji jamačno nije zaboravio tu podvalu, ne uvijek izbježnu, ali vazda neugodnu).
Torziju su – kako je lani u studenome objasnio Corriereu della Sera Becciuov nasljednik na dužnosti zamjenika državnog tajnika mons. Edgar Peña Parra – dane pune ovlasti, pa su „Vatikanu vezane ruke“.

Vatikan ga se riješio tek u travnju 2019, isplativši mu 10 milijuna eura komisijske provizije. Ukupno je, pisala je u lipnju La Stampa, od Vatikana izmuzao 15 milijuna eura. Vjerojatno se na tu isplatu odnosi kazneno djelo iznude koja mu se stavlja na dušu.

Torzi se, očito, oprezno osigurao, ali nije bio dovoljno oprezan kad je u petak došao u Vatikan iznijeti podatke.
Pa je tako Država Vatikanskoga Grada mogla, na svom teritoriju, ruke vezati Torziju. Koji je pušten samo nekoliko dana kasnije, uz nagodbu.

Pretpostavljali smo da je vratio novac. Sada možemo pretpostaviti da su cijena njegove slobode bili i dokumenti koji su stajali karijere kardinala Becciua. Dvije su mogućnosti: ili je bio neoprezan i dao se navući na tanak led, pa je poslije lagao da s time nije imao ništa, ili je od početka bio umiješan u mužnju Papina „Petrova novčića“ namijenjenoga milodarima. Ako je posrijedi ta druga mogućnost, ovvo još nije kraj.

Pisali smo, kada je skandal buknuo, da ga koriste u frakcijskim borbama u kojima se hvataju bolje ušančene pozicije za sljedeći konklav, dakle izbor narednog pape. Jedni naime koriste skandal kao dokaz nove, strože papinske politike koja ne štedi nikoga eda bi poslovanje bilo pošteno, transparentno i na korist puka Božjega, a drugi kao dokaz koliko je Papa nesposoban voditi Crkvu, pa mu se pod nosom potkradaju svinjarije, rezultat nečasnih čina dužnosnika koje je on sam imenovao. On je Becciua učinio kardinalom.

Podsjetili smo višeput da je taj mehanizam korišten protiv Benedikta XVI, pritisnutoga „curenjem“ dokumenata da se odrekne dužnosti (skandali „Vatileaks“ i „Vatileaks II“).

Bilo kako bilo, ne pamti se da je neki papa nekog kardinala prefekta smijenio po kratkom postupku izvan radnog vremena.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. siječanj 2022 21:23