"Hrvatska, Luka Modrić", progovara taksist George čim smo mu rekli odakle dolazimo i naišli na njega ispred zgrade međunarodne zračne luke u Ndoli, zambijskom gradu koji se posljednjih dana u hrvatskim medijima često spominje jer u tamošnjem zatvoru suđenje čeka osmero hrvatskih državljana - četiri para iz Zagreba i Varaždina koje Zambija tereti za pokušaj krijumčarenje djece iz susjedne Demokratske Republike Kongo.
Granica s Kongom, odakle su došli mališani kojima su hrvatske institucije izdale državljanstva i putovnice, smještena je samo nekoliko kilometara od Ndole u koju smo jučer popodne sletjeli iz Johannesburga u Južnoafričkoj Republici. Let u polupraznom propelercu trajao je oko tri sata. Na jugu Afrike sada je ljeto i dok je u Johannesburgu pržilo sunce, oko dvije tisuće kilometara sjevernije u Ndoli dočekala nas je kiša koja, kažu nam stanovnici ovoga grada, u ovo doba godine pada svakodnevno. Vegetacija je bujna i krajolici su zeleni. Ulice su blatnjave od crvenkasto- smeđe zemlje, pogotovo one koje nemaju asfalt, a one asfaltirane prepune su rupa pretvorenih u velike lokve vode.
Aerodrom, upravo taj na kojem su još početkom prosinca uhićena četiri hrvatska para koja su s četvero djece krenula na prosječno 24 sata dugačak put prema našoj zemlji, izgleda pristojno i podosta sliči novom zagrebačkom. Pri ulasku u zgradu prvo su provjerili imamo li valjane covid-potvrde, a na policijskom šalteru su nas pitali zašto smo došli u Zambiju i saznavši da smo novinari, izdali nam besplatnu vizu u trajanju od deset dana. U cijeloj je aerodromskoj zgradi bilo ukupno 20-ak putnika, nas koji smo stigli iz Johannesburga, a dok smo rješavali ulazne vize, iz aviona su već iskrcali prtljagu među kojom nije bilo naših kofera. Ispunili smo formulare na šalteru za izgubljenu prtljagu, gdje su nam rekli da im se javimo sutra kako bi nam rekli jesu li naši koferi stigli, pa da u slučaju potvrdnog odgovora dođemo po njih na aerodrom. S istim je problemom na šalter došao i sredovječni Amerikanac, koji nam je još u avionu ispričao da je u Zambiju došao oženiti djevojku koju je upoznao preko interneta. Već je imao suprugu iz Zambije, koja je nedavno umrla od covida.
U jedinoj otvorenoj aerodromskoj banci promijenili smo novac, a i tamo je službenik, vidjevši hrvatske putovnice, izgovorio ime Luke Modrića i zaželio nam dobrodošlicu u Zambiju.
Kako se približavamo gradu, sve je više ljudi na ulicama. Na improviziranim štandovima poljoprivrednici prodaju voće i kukuruz. Žene na glavama nose ogromne košare s ananasima, bananama, kruhom i drugim proizvodima. Neke od njih su odjevene u tradicionalne afričke nošnje. Muškarci sjede uz ceste, neki i leže, djeluju besposleno. Većina ljudi na ulicama Ndole mlađa je od 30 godina jer Zambija je poznata po veoma mladoj populaciji. Cijene hrane, pića i odjeće tek su neznatno niže nego u Hrvatskoj i s obzirom na plaće, jasno je da životni standard nije visok. Automobila nema mnogo i voze lijevom stranom kolnika poput Engleza, koji su do 60-ih godina 20. stoljeća vladali Zambijom. Stambene zgrade, na čijim zidovima piše da je riječ o luksuznim stanovima, izgledaju krajnje oronulo. U grmovima ljudi obavljaju nuždu, na ogradama se suši odjeća, na ulicama je mnogo prosjaka, mirisi su često vrlo neugodni, higijenski standardni očito su vrlo niski i sve skupa iz europske perspektive djeluje jako siromašno.
