Dvorana okupana sjajnim zlatom. Crveni tepih. Stotine metara svile na zidovima. On korača u tamnom odijelu. To je novi car Rusije u tek obnovljenoj palači. Bivši časnik KGB-a spreman preuzeti plašt ruskog predsjednika. Jeljcin, ''tragični heroj", gleda s povjerenjem kako se ''prvi put u povijesti zemlje primopredaja događa mirno, bez revolucija i otpuštanja". U prvim redovima stoje i plješće Jeljcinov bliski krug. Nešto skriven između tih lica, stoji novi klan Putinovih ljudi.
Siloviki (ljudi sile) - bivši KGB-ovci, biznismeni, oligarsi i bankari - likovi su koji se kao u kakvom film noiru isprepliću u najnovijoj knjizi Catherine Belton ''Putinovi ljudi: Kako je KGB osvojio Rusiju, a potom Zapad". Ona opisuje kako je uspon predsjednika Vladimira Putina bio samo dobro inscenirani povrat ruskih obavještajaca na vlast.
Belton, bivša dopisnica FT-a iz Moskve, a sada novinarka Reutersa, započela je knjigu kako bi istražila put novca kojim su bivši KGB-ovi službenici i Putinovi saveznici preuzeli rusku ekonomiju. No njena istraga postala je opasnija od samog preuzimanja ekonomije i punjenja džepova predsjednikovih prijatelja. U nizu slučajeva otkriva mašineriju u kojoj su milijarde dolara bile na njihovom raspolaganju kako bi korumpirali i potkopavali demokracije Zapada.
''Sustav koje su Putinovi ljudi stvorili bio je hibridni KGB kapitalizam koji je nastojao skupiti novac za korumpiranje dužnosnika na Zapadu, čije je tržište prihvatilo novo bogatstvo i malo obraćalo pažnju na kriminalce i KGB snage koji stoje iza njega", objašnjava Belton.
No da bi to razumjeli autorica se vraća na sam mutni početak. Prvo nas vodi u Dresden gdje je Putin služio samo ''marginalnu'' dužnost KGB-a, prema riječima Markusa Wolfa, najpoznatijeg špijunskog majstora hladnog rata. Intervjui s nekim bivšim KGB-ovcima upućuju da je on bio jedan od glavnih koordinatora aktivnosti. Daleko od glamura Istočnog Berlina, KGB je surađivao s tajnom policijom DDR-a Stasi u krijumčarenju zapadne tehnološke robe u istočni blok.
Uoči sovjetskog kolapsa KGB je sklopio savez s ruskim organiziranim kriminalom. Od samog početka vanjsko-obavještajni operativci KGB-a nastojali su skupiti prljavi novac kako bi održali i sačuvali utjecajne mreže za koje se dugo vjerovalo da su srušene padom Sovjetskog Saveza. Kroz Bliski istok, KGB je uspostavio veze s brojnim marksističkim terorističkim skupinama, ponajviše s PFLP-om, Narodnim frontom za oslobođenje Palestine.
Pribavljali su oružje za lijeve radikalne grupe na Zapadu poput grupacije Baader-Meinhof (službenog imena RAF, Frakcije Crvene armije) koja je bila odgovorna za nekoliko bombaških napada, otmica, pljački banaka i atentata. Putinov Dresden, koji se smatra ''poligonom za vježbanje'', ostao je obavijen misterijom jer su u panici nakon pada Berlinskog zida KGB-ovci palili sve dokumente u svojoj vili uz rijeku Elbu. Toliko su palili da je ''peć pukla'', rekao je Putin u jednom intervjuu.
Ono što je tada Putin shvatio je da je Zapad lako potplatiti, a naučene tehnike primijenio je već na sljedećoj poziciji zamjenika gradonačelnika Sankt Peterburga. Putin je tvrdio da je napustio KGB čim se vratio u Sankt Peterburg, Tamo je ušao duboko u novo demokratsko društvo zemlje i postao glavna točka za odnose uprave s policijom, uključujući s KGB-ovom nasljednicom, Federalnom službom sigurnosti - FSB-om. Kontrolirao je uvoz kroz shemu nafta za hranu koja nije značila samo pribavljanje hrane u vrijeme pada Sovjetskog Saveza kada su police dućana bile prazne usred poremećenih lanaca opskrbe.
Prema riječima Felippea Turovera, bivšeg KGB-ovog oficira i sakupljača sovjetskih dugova, to je bio fond za podmićivanje. To je bila mreža crnog tržište koja se razvijala uz pomoć gradske luke, državnog holdinga BMP i poznate mafijaške skupine Tambov. Putin je tada govorio o tragediji koju proživljavamo zbog komunizma koji je odvojio Rusiju od slobodnog tržišta.
Gledao je kako posljednji novac iz sovjetske blagajne krajem 80-ih presušuje, a reforma perestrojki Mihaila Gorbačova koja je značila lagani prijelaz na tržišno gospodarstva sije nezadovoljstvo i utire put na vlast nacionalistima i Borisu Jeljcinu. Jeljcin je zabranio Komunističku partiju, što se iznenada činilo kao brisanje starog režima i njegovih institucija poput KGB-a. Ali moćna obavještajna služba nastavila je raditi u pozadini njegove vlasti.
Belton podsjeća u tom trenutku na epizodu s tri sumnjiva ''samoubojstva'' ljudi koji su poznavali tajni sustav financiranja Komunističke partije u vrijeme kad se KGB pripremao za prijelaz na tržišno gospodarstvo. Među njima se nalazio Nikolaj Kručina, šef odjela za imovinu partije koji je pao s balkona. Pali su s balkona tada i Dmitrij Lissovolik, šef međunarodnog odjela partije i Georgi Pavlov, Kručinov prethodnik. Središnji odbor stranke tada je još imao oko 10 milijardi dolara na računu, a u stotinama soba zapečatio je golemo financijsko carstvo Sovjetskog Saveza - mreže koja je obuhvaćala tisuće upravnih zgrada, hotela, dača, računa u stranoj valuti, podataka o stranim tvrtkama...
Ruski tužitelji izračunali su da je iz Sovjetskog Saveza prebačeno više od 200 milijuna dolara za financiranje komunističkih stranaka u posljednjem desetljeću postojanja SSSR-a. ''Bila je to strojarnica sovjetske borbe za prevlast nad Zapadom'', piše Belton. Ali prvih nekoliko dana nakon propasti Partije, novi vladari Rusije bili su zbunjeni kada su otkrili da su blagajne Partije gotovo prazne. Noć kad je Kručin pao s petog kata bila je noć kad je bogatstvo Komunističke partije prebačeno na novu elitu - a dio toga prešao je na strane obavještajne operativce KGB-a.
Po dolasku u Kremlj, 1996. godine, mnogi su se čudili kako se Putin brzo kretao među vodećim pozicijama, što je dovelo do pitanja: pokreću li zapravo KGB-ovci njegovu karijeru? U to vrijeme zemlja se kretala prema još jednoj financijskoj krizi zbog devaluacije rublja i neplaćanja državnog duga od 40 milijardi dolara.
Jedne večeri u Moskvi, ubrzo nakon financijskog pada u kolovozu 1998. godine, mala se skupina službenika KGB-a i jedan Amerikanac okupili na privatnoj večeri. Među njima je bio i bivši šef KGB-a Vladimir Kručkov; Robert Eringer, bivši šef osiguranja u Monaku, koji se uvalio kao doušnik FBI-a i Igor Prelin, Kručkov pomoćnik. Prema Eringeru, Prelin je rekao ostalim gostima da će se KGB uskoro vratiti na vlast. ''Znamo nekoga. Nikad niste čuli za njega. Nećemo vam reći tko je, ali on je jedan od nas. A kad postane predsjednik, i mi ćemo se vratiti".
Za KGB-ovce Jeljcin je bio samo još jedan alkoholičar u čijoj se zemlji rasipala vlast. A za skidanje Jeljcina bilo je dovoljno stvoriti kaos kroz korupcijsku aferu Mabetexa, švicarske građevinske tvrtka sa sjedištem u Luganu u vlasništvu albanskog kosovskog biznismena Behgjeta Pacollija. Turover (onaj isti bivši KGB-ovac koji je Putinu pomogao uspostaviti shemu nafte za hranu) rekao je da je Mabetex plaćao mito visokim dužnosnicima Kremlja u zamjenu za ogroman ugovor o obnovi samog Kremlja (pozlaćene palače koja je koštala 700 milijuna eura kojom Putin prvi korača na početku priče).
Sergej Pugačov, bankar Kremlja, i Valentin Jumašev, bivši Jeljcinov zet i novinar (oboje članovi Jeljcinovog unutarnjeg kruga), započeli su s prijenosom vlasti u očajničkoj žurbi pokušavajući osigurati budućnost zemlje i vlastitu sigurnost. A Putin se tada činio poput ''poslušnog psa'', tvrdio je Jumašev. Pogodba za vlast trebala je samo sačuvati financijska carstva članova Jeljcinovog kruga, među kojima su velika poduzeća u vlasništvu tadašnjeg poslovnog partnera Borisa Berezovskog i tajkuna Romana Abramoviča.
Putinov izbor za predsjednika bio je gotovo fait accompli. Kremlj je Putinu bio predan na tanjuru. ''Bilo je to poput božićnog poklona. Probudite se ujutro i odjednom je sve tu", rekao je u kasnijem intervjuu Pugačov, ujedno jedan od glavnih izvora za ovu knjigu tijekom azila u Velikoj Britaniji.
Putinov prvi mandat bio je natopljen krvlju i kontroverzom. Suočio se s nizom smrtonosnih terorističkih napada, uključujući opsadu kazališta Dubrovka u Moskvi od strane čečenskih terorista u listopadu 2002. Putinove borbe s pobunjenicima iz Čečenije prouzročile su tisuću smrtnih slučajeva, uključujući 294 osobe koje su poginule u nizu bombardiranja stanova. Mnogi u Moskvi šaptali su da Putinova sigurnosna služba FSB stoji iz krvavih napada, a napad na kazalište planirao je Nikolaj Patrušev, šef FSB-a, kako bi se dodatno zacementiralo Putina kao predsjednika.
Slični izvještaji nisu pretjerano brinuli Kremlj koji se konačno počeo izvlačiti iz duga i otvarati k liberalnoj ekonomiji. Dolaskom Putina na vlast mašinerija organiziranog kriminala KGB-a koji je svoje temelje vukao iz hladnog rata u konačnosti je aktivirana. Kako je rastao Putin tako su rasli i siloviki. Operacije za prikupljanje vlasti isprepletale su se jedna za drugom u duboko ukorijenjenoj mreži. Ona centralna je bila ''Operacija Energija", istraživanje slabosti energetskih divova i iskorištavanje prošlosti svakog poduzetnika koji se bogatio u kaosu prethodnog desetljeća.
KGB-ovci su oduvijek naftnu industriju u zemlji doživljavali kao valutu u geopolitičkim igrama moći. Siloviki su u to vrijeme bili nezadovoljni podacima da je gotovina ruskih oligarha od gotovo 20 milijardi dolara svake godine uplaćena na bankovne račune na zapadu. Najveći trn u oku predstavljao im je biznismen Mihail Hodorovski koji od Jeljcina dobio naftni gigant Yukos za 350 milijuna dolara, iako mu je vrijednost bila gotovo 30 milijardi dolara. Hodorovski je 2003. postao meta optužbe porezne utaje u iznosu od sedam milijardi dolara, a njegovo suđenje postalo je politički proces u kojem su se nizale optužnice na koje nije mogao utjecati.
Belton ''točkom bez povratka'' naziva trenutak u kojem je Kremlj nacionalizirao Yukos. Ono što se dogodilo s Hodorkovskim bila je osveta za devedesete godine, kada je KGB bio prisiljen čekati na margini dok su zapadnjački moskovski tajkuni za jeftini novac privatizirali kompanije. Suđenje je pomoglo transformirati cijeli sustav za provođenje zakona - policiju, tužitelje i sudove - u grabežljivi stroj koji je preuzeo tvrtke i uklonio političke rivale Putinovoj vladajućoj eliti.
Putin i ljudi iz KGB-a sada su dobro upravljali mrežom lojalnih saveznika, monopolizirali su vlast i uveli novi sustav u kojima su državni položaji korišteni za vlastito bogaćenje. Pod motom da će Amerikanci kupiti kontrolu, siloviki su resurse vraćali Kremlju. Do 2012. 50% BDP-a je bilo pod kontrolom države. Nitko u zemlji nije obraćao pažnju na ''renacionalizaciju'', ukidanje građanskih sloboda i medija te brutalno svrgavanje protivnika. Jer gradili su se trgovački centri u europskom stilu, dućani sa stranim markama zamijenili su sovjetsku robu, ljudi su napokon imali novac koji su mogli potrošiti.
Belton tok novca prikazuje kroz ruski pojam "obščak", termin koji se koristi za komunalni novac koji koristi zločinačka banda. Barijere između državnog prometa, privatnog poslovanja i kriminaliteta zamagljene su. Sve je dogovoreno na razumijevanju, bez ugovora ili odvjetnika. Mafijaši s njujorške plaže Brighton mogu igrati ulogu, tako mogu i ruski pravoslavni svećenici. Putinovi prijatelji kao dioničari u velikim poduzećima, mogu bankrotirati državne inicijative zapošljavanjem plaćenika u stranim sukobima ili pomažu u financiranju širenja pravoslavlja u inozemstvu. Granice novca ne postoje.
Putinov ''obščak'' svima je postao jasniji kada su procurili Panamski dokumenti - 2,6 terabajta podataka o poslovanjima u poreznim oazama. Međunarodni konzorcij za istraživačke novinare (ICIJ) rastvorio je listu ''offshore'' nominiranih direktora, slojeva tvrtki, fiktivnih kompanija koje su se protezale preko Sejšela, Djevičanskih otoka i Paname, tajni sustav šifriranih imena koji su izmislili klijenti kako bi sakrili svoje bogatstvo.
Prema procjeni američkog Nacionalnog ureda za ekonomska istraživanja, čiji su autori uključivali francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja, od propasti Sovjeta 800 milijardi dolara je vrijedio ruski kapital na zapadnim bankovnim računima. Proces prebacivanja novca u inozemstvo samo se ubrzao tijekom druge faze Putinove vlasti. Offshore sustav izložen u Panamskim dokumentima nije bio samo način za akumuliranje osobnog bogatstva. Fond koji je postao toliko golem mogao je prijeći na sljedeću fazu: onu kupnje utjecaja u inozemstvu.
A to se upravo i događalo. Strane vlade, poput britanske, širom su otvorile vrata ruskom novcu. London je postao grad ruskih tajkuna, a Abramovičevo preuzimanje Chelseaja, simbol priljeva novca. Pugačov tako otkriva ''beskrajan'' popis dužnosnika iz Kremlja koji su u gradu imali ljubavnice i rodbinu. Bila je tu bivša supruga šefa Rosnefta Igora Sečina, Marina; Igor Šuvalov, potpredsjednik vlade, koji je posjedovao penthouse s pogledom na Trg Trafalgar; sinovi Arkadija Rotenberga, milijardera i bivšeg Putinovog džudo partnera, koji su pohađali jednu od najcjenjenijih privatnih škola u zemlji, dok je njegova bivša supruga Natalija kupovala i tužila svog supruga za razvod na londonskom Višem sudu.
Bili su tu i Aleksander Lebedev, bivši časnik KGB-a i bankar koji je stekao najčitaniji londonski dnevnik, Evening Standard; Semon Moglievič ruski šef organiziranog kriminala podrijetlom iz Ukrajine koji je postao milijarderski donator Sveučilištu Cambridge te njegov glavni londonski ''minion'', Robert Shetler-Jones koji je donirao torijevcima milijune funti.
Uživatelji ruskog fonda postale su poznate desničarske i nacionalističke stranke diljem Europe: Nacionalni front Marine Le Pen u Francuskoj, Jobbik u Mađarskoj, grčka Syriza, Sjeverna liga Mattea Salvinija kao i pokret Pet zvjezdica u Italiji. Novac iz Kremlja završio je u kampanji za Brexit. U Njemačkoj je Putin imao čvrstog saveznika u bivšem kancelaru Gerhardu Schröderu, koji je bio bogato nagrađen zbog obrane Putinovih postupaka u Ukrajini i Siriji. U Italiji to je bio Silvio Berlusconi. Dvojica su zajedno ljetovali na Sardiniji.
Oligarsi su još od 90-ih koračali i u krugovima američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Ono što je bila ''sovjetska strojarnica za prevlast nad Zapadom'', programi krijumčarenja, prijateljske firme i pouzdani skrbnici postali su model na kojem se pokretao Putinov režim i njegove utjecajne operacije. Ciljevi su ostali uvijek isti: potkopavanje utjecaja Zapada. Belton pokazuje kako su zapadne vlade koje promoviraju vladavinu zakona, slobodna tržišta i poštivanje privatnog vlasništva zatvorile pogled na pljačku ruskih poduzeća od strane Kremlja i njegovih saveznika.
Putinovi ljudi u knjizi zapravo iz pojedinih ličnosti prerastaju u čudovišni komunalni mentalitet i sustav koji su stvorili bivši KGB-ovci. A sam Putin - koji se radije prikazuje kao ''povučen'' i ''šarmantan'' lik a ne kao beskrupulozni vladar - zapravo postaje sam zatočenik strukture vlasti koju je pomogao stvoriti. I ne može si priuštiti raspuštanje.