Pred Novu 2024. godinu otvara se pitanje jesu li europske liberalne demokracije, pa i Europska unija kao obitelj raznolikih država, dorasle vratiti humanost među temeljne principe vođenja međunarodne politike; bilateralnih i multilateralnih odnosa?
S obzirom kako se globalni geopolitički odnosi doimaju sve napetijim, a scenariji slabljenja ekonomske dominacije Zapada sve realniji, sve je čvršći dojam kako nije logično zanemariti zaustavljanje ubijanja, ranjavanja i razaranja kao prvi i ključni prioritet, i to jer tobože liberalne demokracije samo čvrsto stoje na strani onih koji su napadnuti. Naravno da se bilo kojem diktatoru ili teroristima ne smije dopustiti širenje utjecaja na zajedničkom planetu, ali međunarodna politika koja je spremna žmiriti na humanitarne tragedije kako bi se omogućio obračun s političkim neistomišljenicima, u svojoj suštini ima morbidni problem: ljudske smrti i patnje.
A trenutačno u vojnom obračunu Rusije i Ukrajine pratimo novu eskalaciju sukoba bez direktnih vojnih učinaka. Dalekometni napadi na Kijev i Belgorod govore kako su obje strane spremne na korištenje rojeva dronova i projektila kako bi ubijali i ranjavali civile te razarali civilnu infrastrukturu, što može voditi samo prema daljnjoj ekspanziji sve grozomornijih napada sa sve više ljudskih žrtava; možda se ide čak prema korištenju bojnih otrova, pa i prvoj nuklearnoj detonaciji. Iako možda gledamo kako se čovječanstvo ukrcava na brod bez odredišta, Zapad je u apsolutnoj podršci izraelskom lideru Benjaminu Netanyahuu pao toliko nisko da je se taj radikalni desni populist u Gazi ponaša kao anđeo smrti – do sada je pobio više od 20.000 ljudi (40 posto djece) te uništio oko tri četvrtine od 440.000 stambenih objekata u Gazi, a „uspješno“ je zatvorio svih 36 bolnica, kako i dvije trećine škola. Razaranje u Gazi nalik su onima u njemačkim gradovima pri kraju 2. svjetskog rata. Gaza je novi Dresden.
Okrutna realnost
U kojem će trenutku europski političari shvatiti da je njihova zamisao pobjede ili „pravednog zauzimanja strane“ lijepa želja, a da su ljudske smrti i patnje okrutna realnost? Kako je uopće moguće da političari Europe, regije s iskustvom dva najgora vojna sukoba u povijesti čovječanstva, nisu spremni apelirati da se u 2024. prestane s ubijanjem, pogotovo jer niti u jednom trenutku nisu niti pomislili poslati svoje vojnike da ubrzaju obračun, dođu do pobjede, te tako skrate patnje koje sa sobom nosi rat?
Politolog sa Sveučilišta Chicago, Robert Pope, upozorio je kako se Gaza već uvrstila u 25 posto najintenzivnijih kampanja odmazde odnosno kažnjavanja u svjetskoj povijesti. Kuće i zgrade većim dijelom izgledaju kao nakupine mljevenog betona; mnogi preživjeli spavaju na ulicama, kuhaju paleći otpad… Polomljene grane maslina svjedoci su općeg ludila. Majke više ne žele spavati jer više ne mogu sanjati mrtvu djecu. Koliko daleko mora otići politička shizofrenija željna ubijanja i razaranja da šefici Europske komisije, Ursuli von der Leyen, padne na pamet reći: Sad je dosta, prekinite! Za ovo više nemate našu podršku, mi u ovome više ne sudjelujemo, niti indirektno.
Možda ne treba biti previše kritičan prema političarima. Prvo, neki do njih su od početka zauzeli zdravorazumske stavove i, drugo, većini mainstream medija trebalo je više mjeseci da shvate kako isključiva podrška jednoj strani u ratu, ma koliko bila ispravna, postaje krajnje problematična ako sukob evidentno proizvodi ogromni broj ljudskih žrtava.
Tako je Guardanu, nakladniku koji je izrazito humanitarno orijentiran, trebalo oko dva mjeseca da primijeti i prenese izjavu Emily Trip, direktorice organizacije Airwars, koja prati broj civilnih žrtava u ratovima i raznim konfliktima od 2014. godine: „Ono što sada gledamo po pitanju civilnih smrti premašuje stope nasilja koje smo dokumentirali u bilo kojem sukobu do sada“. Istom prilikom Guardian je diskretno upozorio kako je do sada ubijeno više od 20.000 žitelja Gaze (djece, žena, muškaraca i terorista). Prosječno u svakog dana u obračunu Gazi pogine oko 300 ljudi, a Izrael je krenuo u odmazdu nakon što su teroristi Hamasa na bolesni, psihopatološki način pobili 1200 Izraelaca. Govorimo o tome da je već pobijeno oko 1 posto cjelokupne populacije Gaze, pri čemu se svi pretvaraju da ne postoji ozbiljni problem s onih 55-60.000 ranjenih ili ozlijeđenih, uz bolnice koje su redom van funkcije. Još gore, Benjaminu Netanyahuu lideri europskih demokracija neodmjerenom retorikom pune podrške dopuštaju da blokira humanitarne konvoje ugroženim civilima, kao da se radi o prikrivenom doturanju naoružanja psihički bolesnim teroristima Hamasa.
Dopusnica za ubojstvo?
U zapadnim mainstream medijima, prvo njemačkim potom američkim, pojavile su se priče o bolesno brutalnim ubojstvima i silovanjima za koje su krivi teroristi Hamasa u napadu 7. listopada. Radi se o teško opisivom zlu koje maloumno glorificiraju pro-palestinski prosvjednici na ulicama zapadnoeuropskih prijestolnica. No, da li se apsolutni prosvjednički idiotizam, kao i psihopatološki zločini Hamasa, mogu koristiti kao dopusnica za ubojstvo više od 20.000 ljudskih bića? Pretpostavimo kako još uvijek nije uljudno pobiti cijeli kvart u bilo kojem europskom gradu zato što se policija morala obračunati s grupom psihopata ili nekom krajnje nasilnom bandom. Pretpostavimo i da na bilo kojoj europskoj sudnici ne bi vrijedio argument da je policija morala biti brutalna jer je u kvartu bilo puno previše simpatizera opasnih kriminalaca, a kvart ionako „nije nešto“, pa koga briga.
Etikete antisemitizma koje su se olako lijepile čak i onima koji isključivo upozoravaju da je broj žrtava jednostavno prevelik, bolje je ne komentirati, jer bi mogli doći do pitanja iskorjenjivanja kršćana u regiji gdje je kršćanstvo stvoreno. Objektivno, kršćani su iz Gaze godinama masovno odlazili pod pritiskom muslimanskog Hamasa (kojeg je strateški kao drugu stranu podržavao Netanyahu), a sada taj sadistički „posao“ terorista dovršavaju izraelski projektili. Bolje je stoga ne rasplamsavati priče o vjerskim ratovima, pogotovo ako se opravdane kritike grešaka modernog Netanyahuovog cionizma tretiraju kao genocidni antisemitizam.
Zaključno, u ovom kontekstu treba upozoriti kako su grozomorni napadi na civilne ciljeve u Kijevu i Belgorodu zapravo najbolji primjer da su do sada brojevi civilnih žrtva na ukrajinskoj i ruskoj strani bili relativno mali ne smo prema ukupnom udjelu stradalih u Gazi, nego, što je puno bitnije, izrazito mali u odnosu na one kakvi bi mogli biti ukoliko jedna i druga strana počnu sistemski neselektivno birati civile za ciljeve, sve kako bi širile strah i teror. S obzirom da i jedna i druga strana očigledno manipuliraju brojevima žrtava kao da se radi o promidžbenim a ne povijesno-faktografskim pitanjima, u ovom kontekstu bitno je istaknuti kako niti jedni niti drugi više ne spore da je ukupni broj žrtava davno premašio 500.000 ljudi. Što je bez obzira na sporiji ritam umorstava opet daleko više nego u Gazi.
Stop ubijanju
Bilo kako bilo, postalo je očigledno kako inzistiranje na prestanku nasilja - ubojstava, ranjavanja, sakaćenja…. – treba uvijek biti i ostati polazište zajedničkih europskih politika jer nema jamstava da će nakon dva čovječanstvo preživjeti i Treći svjetski rat.
Potpuno je nejasno zbog čega EK, pod vodstvom Ursule von der Leyen, u međunarodnoj politici ne zauzme najjednostavniji te ujedno najmudriji mogući stav: Mi nismo za rat, pogotovo ne Treći svjetski, mi smo za mir i dobro.
Ursulu von der Leyen, majku sedmero djece u dobi od 24 do 36 godina, treba upitati koliko će potomaka (djece i unuka), jednog dana poslati na ukrajinsko ratište ako njezina briljantna ideja uhićenja Putina ipak kojim slučajem ne urodi plodom, te sukob u Ukrajini ne samo potraje nego i dodatno eskalira? Ursula von der Leyen, kojoj vrlo ugledni EU Matrix prognozira reizbor na mjestu šefice Komisije, ne pokazuje talent za humanost i milosrđe, iako su to očigledno principi uz koje bi zajednička politika EU najlakše brodila uzburkanim međunarodnim vodama. Ona očigledno smatra kako će zauzdati zlikovca Putina, najgoreg ubojicu modernog doba među političarima, kroz sankcije Rusiji i izdašnu financijsko-materijalnu pomoć Ukrajini. Niti jedno niti drugo ne funkcionira. Dovoljan je samo jedan grafikon za ilustraciju kolapsa ideja von der Leyen o moći zapadnih sankcija, a postalo je isto tako jasno da smo u EU došli do toga da Ukrajini obećavamo bijednih 20-ak milijardi eura kredita (ne grantova), te im k tome poručujemo da se strpe nekoliko mjeseci jer se mogu financirati i - tiskanjem novca.
Možemo li od Ursule von der Leyen, ako ostane šefica EK u 2024. unatoč svim krupnim ekonomskim promašajima zajedničkih politika koje je gurala, izustiti: Mi, Europljani, ne stojimo iza ubojstava, bez obzira na političke ciljeve. Ili za tu jednostavnu ljudsku rečenicu trebamo neku drugu šeficu ili šefa?