Kad su hrvatski i slovenski premijer Zoran Milanović i Janez Janša u ponedjeljak, 11. ožujka, u Mokricama potpisali sporazum o Ljubljanskoj banci , mnogi su komentatori zaključili kako je Hrvatska sada na najboljem putu da trajno ostane bez svog potraživanja za takozvanu prenesenu štednju u iznosu od 544 milijuna tadašnjih njemačkih maraka i da je to novčana žrtva koju je Hrvatska politički pristala podnijeti za pravodobnu slovensku ratifikaciju hrvatskog pristupanja u Europsku Uniju. No, taj je zaključak ishitren.
Sporazumom iz Mokrica dvije su se zemlje u rješavanju “pitanja” Ljubljanske banke Glavne filijale Zagreb, zapravo vratile u 2001. godinu, kada su sve zemlje sljednice bivše Jugoslavije u Beču potpisale Ugovor o pitanjima sukcesije. O deviznoj štednji, koju propale jugoslavenske banke nisu mogle isplatiti, potpisan je Aneks C tog Ugovora. Vrijedi ga citirati...
Slijepa ulica
“Jamstva SFRJ ili njene NBJ za deviznu štednju položenu u nekoj poslovnoj banci ili u nekoj od njenih ispostava, u bilo kojoj od država sljednica prije datuma njena proglašenja neovisnosti, bit će predmetom pregovora bez odgode, time da se pritom posebno uzme u obzir potreba zaštite devizne štednje pojedinaca. Ti će se pregovori održati pod pokroviteljstvom Banke za međunarodna poravnanja.”
Čitav Ugovor, pa i taj aneks, Hrvatska je ratificirala u lipnju 2004. pa Slovenija s pravom traži i da ga poštuje (“pacta sunt servanda”). Neki oporbenjaci, poput šefa Laburista Dragutina Lesara, odmah su zaključili da su pregovori nemogući bez sudjelovanja svih država sljednica bivše Jugoslavije, a većina njih nema nikakva interesa za Ljubljansku banku u Zagrebu, pa su tako Slovenci hrvatsko potraživanje prema njima efikasno odveli u slijepu ulicu. No, moglo bi se reći i drukčije: prihvativši stajalište da je prenesena štednja zagrebačke Ljubljanske banke sukcesijsko pitanje - a ona je jedna od zemalja sljednica - Slovenija je automatski priznala i prihvatila i svoju odgovornost za ispunjavanje jamstava bivše SFRJ i njene propale Narodne banke Jugoslavije.
Pritom valja dodati i to da će Slovenija i Hrvatska, a možda i druge zemlje sljednice, pregovore o Ljubljanskoj banci ubuduće voditi kao članice Europske Unije, pod paskom i pokroviteljstvom zajedničke “vlade” Europske komisije, pa će im prostor za okolišanje, makinacije i trikove biti znatno sužen. Ili se barem možemo nadati da će tako biti.
No, kako se uopće moglo dogoditi da jedan tako epohalan politički cilj kao što je ulazak Hrvatske u veliku zajednicu europskih naroda ovisi o tako relativno efemernoj stvari kao što su depoziti građana u samo jednoj bankovnoj filijali? Kad se napokon pokrenu ozbiljni pregovori o tom hrvatskom potraživanju, koje će ključne argumente pregovarači staviti na stol? Naposljetku, u priči za koju se čini da je već odavna sve rečeno postoje li neki bitni momenti koji su do sada zanemarivani?
Obična poslovnica
Ako uopće treba postavljati sva ta pitanja, onda je vjerojatno upravo sada pravi trenutak da hrvatska javnost do kraja postane svjesna kakav je pravni i politički rašomon posrijedi, kako bi mogla kritički sagledati mnoge površne i populističke teze koje o Ljubljanskoj banci dolijeću sa svih strana.
U sagledavanju pravne strane priče oslonit ćemo se na izvrstan rad koji su za Centar za pravna istraživanja, analizu i dokumentaciju Intellectio iuris priredili odvjetnik Milivoje Žugić i Ira Veličan Smrekar. Nećemo pritom robovati kronologiji, nego ćemo u prvi plan izvući upravo one bitne stvari za koje mislimo da su u javnoj raspravi dosad bile zapostavljene.