Jedan makedonski film o nogometu izazvao je politički potres na Balkanu takve snage da se osjetio čak i u Bruxellesu. Politički odnosi susjeda, Bugara i Mađara, znatno su se pogoršali od kada je prije desetak dana na Međunarodnom filmskom festivalu Braća Manaki u Bitolju prikazan makedonski film “Treće poluvrijeme”. U filmu pratimo tri priče: jedna govori o nogometu, druga o ljubavi, a treća o progonu i istrebljenju makedonskih Židova.
Filmska priča zasniva se na stvarnim događajima iz Drugog svjetskog rata kada je Makedonija, prema dogovoru sila osovine, bila u sastavu Bugarske. U to se vrijeme nogometni klub Makedonija borio za prvo mjesto u bugarskoj nogometnoj ligi, a glavni mu je konkurent bio Levski. Na čelu nogometnog kluba Makedonija bio je Židov Rudolf Spitz. Najspornija scena u filmu prikazuje deportaciju 7000 makedonskih Židova u nacistički logor smrti Treblinka. Od tamo se nitko od njih nije vratio živ. Makedonija je u holokaustu ostala bez 98 posto židovskog stanovništva - postotak koji ni u jednoj drugoj državi svijeta nije bio veći.
Tko su bili likvidatori?
“Treće poluvrijeme”, inače makedonski kandidat za Oscara, podigao je prašinu u Bugarskoj i prije no što je bio gotov. Bugarski političari i povjesničari tvrde da je film krivotvorina. Bugari su, tvrde oni dalje, u Drugom svjetskom ratu spašavali Židove od deportacije, a nisu bili njihovi likvidatori. S druge strane, autor filma Darko Mitrevski, a s njim se slažu i makedonski povjesničari, smatra da se film vjerno drži povijesne faktografije. Mitrevski je u nekoliko navrata izjavio da se radi o neospornoj činjenici da je deportaciju Židova u Makedoniji organizirala bugarska vojska i policija i da su Bugari bili glavni arhitekti holokausta u Makedoniji.
I troje bugarskih članova Europskog parlamenta bili su ogorčeni filmom. Od europskog povjerenika za proširenje Štefana Fülea tražili su da osudi Skoplje zbog “širenje mržnje” i “pokušaj manipuliranja balkanskom povijesti”.
- Mi nikad nismo negirali holokaust. Mi smo ga osuđivali. Ali ova povijesna tragedija ne smije se zloupotrebljavati i koristiti kao povod širenju govora mržnje prema Bugarskoj - izjavio je bugarski europoslanik Andrej Kovačev.
Njegov kolega Evgeni Kirilov smatra da se Makedonija vraća onim istim manipulacijama koje je koristila u Titovo vrijeme.
Bruxelles je, na razočaranje Bugarske, odbio arbitrirati u sporu. Glasnogovornik europskog povjerenika za proširenje Peter Stano rekao je da očekuje da dvije zemlje dijalogom riješe spor.
“Nije posao Europske komisije da sudi ili da kaže čije interpretacije su pogrešne, a čije su točne. Ako ovaj film zadire u osjetljive teme i ako izaziva bilo kakav problem u odnosima između dvije zemlje, one trebaju razgovarati i doći do rješenja”, rekao je Stano.
Sporni film je imao budžet od oko dva milijuna eura, a polovicu od toga iznosa dala je makedonska vlada. Država je na razne načine dala do znanja koliko joj je ovaj film važan i da je ovdje zapravo riječ o projektu od nacionalnog interesa. Ta činjenica je dodatno uznemirila vlasti u Bugarskoj.
Aleksandar Vazenkov, povjesničar iz Sofije, znatno je umjereniji i racionalniji od većine svojih kolega u Bugarskoj.
- Između Bugarske i Makedonije, kada je u pitanju interpretacija povijesti, i bez ovog slučaja postoje velika neslaganja. U takvoj situaciji bilo što može poslužiti kao razlog za dodatne tenzije. Velika većina Bugara jednostavno ne razumije makedonsku poziciju. To ne vrijedi samo za političare, nego i za intelektualce. Ovo nije prvi put da je bugarska elita burno reagirala na neko umjetničko djelo. Prethodna bugarska vlada reagirala je prilično agresivno, pa i naivno, na skulpturu Entropa, djelo češkog umjetnika Davida Černyja, a još ranije, 1995. godine, premijer je kritizirao bugarski film “Gori, Gori Oganče” kao antibugarski - kaže Vazenkov.