Praktično sve zemlje na jugu Europe nalaze se u recesiji ili veoma blizu njoj. No, ne sve iz istih razloga. Takođe, praktično se svima njima preporučuje ista politika očuvanja privredne stabilnosti i ubrzanja privrednog rasta, iako među njima postoje značajne razlike kako u privrednoj strukturi tako i u institucionalnoj razvijenosti.
Uzmimo za primjer Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju. Sve tri ove godine očekuju negativne stope privrednog rasta od oko 2 posto. A i sljedeća godina ne izgleda naročito dobro. Svaka od zemalja kojima se bavimo slijedila je različite privredne politike i strategije stabilizacije. Ali, ta činjenica nije ni jednu od njih spasila od izuzetno negativnih posljedica ove, iscrpljujuće dugačke krize. Ima li ipak nešto što im je zajedničko, nešto iz čega bi mogle izvući bar neke pouke? Čini mi se da možemo reći da su sve tri sporo ili nedosljedno sprovele tranziciju iz naslijeđenog u novi privredni sustav. Sada se, zato, nalaze pred drugom ili čak trećom tranzicijom. Tako da se na svjetsku recesiju nadovezuju elementi tranzicijske recesije.
SLUČAJ SLOVENIJA
Sadašnja tranzicijska agenda nije ista kao one s početka devedesetih godina prošloga stoljeća ili one s početka novog stoljeća. Naravno, različita je za svaku od ovih zemalja. Recimo, u cijelom razdoblju od samostalnosti do danas, Slovenija je slijedila strategiju postupne tranzicije, uz zadržavanje značajne uloge države i u privredi i u bankama. Uz to primjenjivane su i mjere zaštite vlastitog tržišta. No, u ovom posljednjem razdoblju, kada je Slovenija pristupila Europskoj Uniji, a potom i kako prva zemlja u tranziciji eurouniji, olabavljena je ili sasvim napuštena politika koju je zagovarao pokojni Aleksander Bajt: makroekonomske bilance moraju se držati u ravnoteži. Unutrašnja ravnoteža je sačuvana, jer je nivo zaposlenosti bio visok, a nezaposlenosti nizak, ali su se pojavili značajni fiskalni deficiti u razmjeni s inozemstvom. Fiskalni deficit nije ukazivao na probleme, jer je javni dug bio mali u odnosu na BDP, zbog relativno visoke stope rasta. Ali su privatni dugovi narasli. Posebno prema inozemnim vjerovnicima. Kriza je sada prije svega stavila na probu financijsku održivost privatnog sektora.
Tu su sada bili na probi kako banke, tako i fiskalne vlasti. Slovenska tranzicija je imala jaku socijalnu notu, što je jedan od razloga što je država zadržala značajnu ulogu kako u socijalnoj skrbi, tako i u vlasništvu i u upravljanju privredom. Posebno je bila naglašena nesklonost prema povećavanju stranog vlasništva. Uz to, najveće banke su ostale u pretežnom državnom vlasništvu i sačuvale su blisku vezu s vlastima i velikim poduzećima. U tom kontekstu, značajan pad proizvodnje i povećanje nezaposlenosti, koji su došli s izbijanjem krize, doveli su do toga da je država preuzela značajne dodatne obaveze i fiskalni je deficit značajno povećan. Uz to, udio javne potrošnje u BDP-u je povećan do razine od skoro 50 posto, a javni je dug također značajno povećan. Ovo, samo po sebi, ne bi moralo biti problem, ukoliko bi se privreda vratila na put oporavka i rasta.
Tu sada dolazi financijski problem. Ispostavlja se da su banke u gorem stanju nego što se mislilo. Iz dugogodišnje bliske veze s vlastima i zapovjednim vrhovima privrede, proistekao je dosta loš portfolio ulaganja. Zbog toga se javila nužnost dokapitalizacije banaka. I to baš u u času kada je narasla potreba da se rast fiskalnog deficita i javnih dugova ograniči. Ovo, pak, otvara nove probleme: nemogućnost kreditiranja privrede i fiskalnog stimuliranja proizvodnje. Put u recesiju je otvoren.
Dodatni problem je u tome što je sada potrebno reformirati ne samo banke, već i privredu, a potrebno je i smanjiti socijalnu osjetljivost društva i države. Što će reći da se Slovenija nalazi pred izazovom da praktično primijeni čitav spektar mjera iz tranzicijske strategije - u izrazito lošim okolnostima. Uz to, za razliku od vremena od prije dvadesetak ili nešto manje godina, ne izgleda baš lako osigurati ubrzani oporavak izvoza i uopće rast proizvodnje. U razdoblju od 2008. do ove godine, izvoz se uspio vratiti na prethodnu razinu i nešto će biti veći ove nego posljednje predkrizne godine, ali se ne mogu očekivati naročito visoke stope rasta izvoza u narednim godinama. Slovenija izvozi više od 50 posto BDP-a, ali je teško vidjeti kako će se povećati ulaganja u izvozni sektor kako bi se privredni rast osigurao ubrzanim rastom izvoza.
SLUČAJ SRBIJA
U usporedbi sa Slovenijom, Srbija je u bitno težem stanju, nezavisno od toga što je udar krize, bar kada je riječ o padu proizvodnje, bio blaži. Uz to, Srbija raspolaže s čitavim spektrom instrumenata privredne politike, jer nije članica Svjetske trgovinske organizacije, nema fiksni tečaj i ne mora voditi računa o fiskalnim ograničenjima. Ovu posljednju slobodu, da to tako nazovem, vlasti su iskoristile potpunim nepoštovanjem fiskalnih pravila koje su same sebi zakonom propisale. Također, vlade do sada nisu pokazale spremnost voditi računa o preporukama i ocjenama Fiskalnog savjeta, koji je ustanovljen upravo s tom namjenom.
No, fiskalni problemi s kojim se Srbija suočava posljedica su kolapsa privrede, koji se posebno ogleda u ogromnom padu zaposlenosti i rastu nezaposlenosti. U razdoblju od 2008. do posljednje ankete o radnoj snazi u travnju ove godine, zaposlenost je smanjena za nešto manje od 700 tisuća. To je dramatično kada se uzme u obzir da je ukupan broj zaposlenih prije krize iznosio manje od 3 milijuna. Uz to, oporavak se ne očekuje ni u ovoj ni u sljedećoj godini, jer se predviđa pad proizvodnje. I ove i sljedeće godine. Za razliku od Slovenije, u Srbiji nije ni uspostavljena niti održana unutrašnja makroekonomska ravnoteža - ravnoteža na tržištu rada.
Izvor problema je ponovno u privatnom sektoru, koji je izrastao iz veoma loše provedene privatizacije, ali i politike koja ju je opravdavala domoljubnim i nacionalnim interesima. U osnovi, uspostavljena je struktura privrede koja računa s prilivom stranih sredstava, bilo pomoći, doznaka ili kredita i stranih ulaganja, koja omogućavaju rast potrošnje i to uvozne robe i domaćih usluga. Ovo nije nepoznat fenomen u literaturi o neuspjelim privredama zemalja u razvoju. Uslijed toga, smanjenje priliva sredstava iz inozemstva je dovelo do smanjenja potrošnje i pada proizvodnje, posebno kod malih i srednjih poduzeća. Zanimljivo je da je pad zaposlenosti u neformalnom sektoru postotno gotovo veći nego u formalnom sketoru. To ukazuje na stanje u kojem se nalazi prije svega sektor usluga. E sada, na sve to dolazi fiskalni problem. Naime, u dobra vremena je povećana javna potrošnja. Ona je u jednom trenutku iznosila oko 47 posto BDP-a. Najveći dio toga su obaveze koje nije jednostavno smanjiti. Niti ih je lako preraspodijeliti. Nešto je smanjen porezni teret, to jest teret javnih prihoda, ali to nije mnogo pomoglo prezaduženom i velikim dijelom nesolventnom privatnom sektoru. Ovo, pak, stanje u korporativnom sektoru razlog je što se privreda ne oporavlja i zapravo se ove godine očekuje pad proizvodnje od bar 1 posto, a najnovije procjene se kreću do 2,5 posto. To naravno otežava ionako teške probleme. Vlada sama najavljuje nemogućnost izvršavanja obaveza kako prema korisnicima budžeta tako i prema stranim vjerovnicima.
Prednost je u tome što je konkurentnost moguće poboljšati devalvacijom dinara. To je, konačno, i učinjeno. Problem je sad u tome što nije moguće obuzdati inflaciju, zbog toga što su politički pritisci da se povećavaju plaće neizdrživi, naročito pred izbore, kao što je bio slučaj upravo ove godine. Uslijed toga su relativno dobri rezultati u izvozu, koji je značajno veći nego 2008., neutralizirani rastom uvoza, a sada i stagnacijom izvoza. Uz to, tranzicijska agenda je izuzetno nepopularna, jer zapravo jača pritisak na državu da se dodatno zadužuje i da povećava javnu potrošnju. A zemlja je zapravo gotovo u potpunosti nereformirana. Jedina točka stabilnosti za sada su banke u stranom vlasništvu, ali se njihova aktivnost smanjuje. Banke u domaćem, uglavnom državnom vlasništvu, bankrotiraju jedna za drugom.
U osnovi, problemi srpske privrede potiču od toga što je tranzicija zaustavljena na samom početku, već 2004. godine, i zamijenjena nekom vrstom oligarhijske kontrole i države i najvažnijih poduzeća i privrednih resursa. I sada je sve to bankrotiralo.
SLUČAJ HRVATSKA
U Hrvatskoj je situacija različita utoliko što je privreda otvorena i ta se otvorenost podstiče i fiksnim tečajem i stabilnim cjenama. Ova politika se oslanjala na značajan priliv stranih financijskih sredstava, uslijed čega je značajno porasla zaduženost i privrede i domaćinstava. Opet, kao posljedica krize, raste i pritisak na javnu potrošnju i na državu uopće. Kao i u drugim slučajevima, zaposlenost je značajno smanjena, a nezaposlenost povećana. Ova strategija prilagođavanja nije nova u Hrvatskoj, jer je nešto slično bilo i u vrijeme promjene vlasti na prelasku iz jednog u drugo stoljeće. U osnovi, konkurentnost je potrebno povećati kako bi se ne samo izvozilo više, nego kako bi ulaganja išla u izvozni sektor, bilo da je riječ o robi ili uslugama, s tim da je problem izvoza robe veći. Ako se ne želi devalvacija, to onda zahtijeva fiskalnu devalvaciju, koja u okolnostima kada trgovačka politika nije dostupna, znači prije svega smanjenje troškova rada kako bi se osigurali bolji uvjeti za ulaganja. Ovi troškovi se smanjuju tako što se teret poreza prebacuje na dohotke od rada, dakle prije svega na PDV, a smanjuju se doprinosi, što opet podrazumijeva reformu mirovinskog sustava. Uz to, troškovi se smanjuju otpuštanjem zaposlenih, što bi trebalo dovesti do smanjenja cijene rada, uslijed pritisaka na tržištu rada.
Sve to djeluje recesijski i otvara pitanje socijalne i političke održivosti. No, ključno je pitanje da li će se osigurati povećanje ulaganja, a to zavisi od solventnosti korporativnog sektora. Ako je značajan dio nesolventan, onda je potrebna tranzicijska strategija - dakle privatizacije i bankrota uz preuzimanje, što će svakako produbiti i produžiti recesiju. Imajući u vidu kako način na koji je privatizacija izvršena, kao i prezaduženost korporativnog sektora, to izgleda kao sasvim ozbiljan rizik.
Dakle, u sva tri slučaja riječ je o odustajanju od tranzicije ili o njenom nedosljednom provođenju. Posljedica toga je da su sada sve preporuke za sve tri zemlje iste: štednja i restrukturiranja. Negdje je to teško zbog stanja u bankama, drugdje zbog stanja u javnim financijama, a u trećem slučaju uglavnom zbog stanja u korporacijama. No, ishod može biti isti - recesija i spor oporavak dok se ne osigura makroekonomska stabilnost i ne reformira privreda.