Lisbeth Salander optužena je za pokušaj ubojstva. Država utvrđuje i da je treba ponovno zatvoriti u psihijatrijsku bolnicu a sve konce zapravo povlači zatvoreni krug švedske sigurnosne policije. Samo uz pomoć novinara Mikaela, Lisbeth može razotkriti njihove dobro skrivene tajne.
Skandinavski recept
Tako počinje “Kule u zraku”, posljednji nastavak serijala “Millennium” švedskog pisca Stiega Larssona (1954. - 2004.), koji u izdanju Frakture i prijevodu Željke Černok izlazi u utorak. Trilogija je dosad prodana u milijunima primjeraka, prijevodi, pak, u desecima zemalja... Nije loše za romane koje je švedski novinar, kako kaže legenda, pisao noću, odbijajući potpisati ugovor sve dok nije završio prva dva nastavka. Uspjeh knjiga nije doživio. Malo je tko i mogao vjerovati da će se uspjeh dogoditi jer se, unatoč valu uspješnih skandinavskih trilera, vjerovalo da se tržište zasitilo sličnih priča te da se u okvirima priča o serijskim ubojicama, apokaliptičnih scenarija i istrošenih privatnih detektiva teško može izmisliti nešto novo.
Istodobno, posthumni prozni prvijenci su rijetkost, pogotovo u svijetu trilera i krimića gdje izdavači žele dugogodišnji brend. Golemi interes čitatelja demantirao je i najveće skeptike. Mnogo se raspravljalo o tome zašto je baš Larsson doživio planetarni uspjeh. Dobro napisanih krimića ima mnogo. Larssonova je proza, koliko god dobra bila, daleko od besprijekorne.
Krajnje zavodljiv
No, svakome tko ga je makar počeo čitati, poznato je da se na Larssona navučete dok ne trepnete. Malo je onih koji na kraju ostanu razočarani. Ili, kako je Mario Vargas Llosa to objasnio u tekstu u El Paisu, “dobri romani ne moraju biti savršeni. Čitanje Larssonovih knjiga vratilo me u vrijeme kad sam kao dijete gutao Dumasa, Hugoa i Dickensa. Priču o ovim pravedničkim osvetnicima, koji pružaju utjehu da nije sve izgubljeno u našem prijetvornom svijetu, čitao sam s jednakim oduševljenjem i uzbuđenjem koje sam nekoć davno znao osjetiti... Lisbeth Salander, dobro došla u besmrtnost književnosti”.
Vodič kroz dekadentni svijet Victora Hugoa dvadeset i prvog stoljeća
LISBETH SALANDER
Niska, tetovirana, anoreksično mršava djevojka, koja uglavnom izgleda kao da se “upravo probudila nakon tjedan dana orgijanja sa skupinom metalaca”, do 13. je godine imalo toliko trauma da je čudesno što je uopće i preživjela. No, u fikcionalnom svijetu moguće je da netko s nezavršenom osnovnom školom, tko živi pod nadzorom skrbnika jer ga društvo smatra nesposobnim za samostalni život, postane suvremena amazonka, hakerska heroina koja se iznenada pojavljuje i spašava ili osvećuje ugnjetavane i zlostavljane. Njezine su komparativne prednosti: fotografsko pamćenje, kompjutorske vještine, visok kvocijent inteligencije, nevjerojatan instinkt za preživljavanje i nepristajanje na ulogu ranjivog subjekta.
MIKAEL BLOMKVIST
Šarmantni 40-godišnjak, suvlasnik magazina Millennium i novinar koji prati politiku i gospodarstvo. Njegova omiljena specijalnost je “razotkrivanje korupcije i sumnjivih poslova u poslovnom svijetu”. Prije nego što biva suočen s pričama života, koje otkriva više kao detektiv nego novinar, objavljivao je tekstove zbog kojih su ljudi završavali u zatvoru ili dobivali otkaze. Mikael je ljubimac žena, vrijedan, sposoban i dobar čovjek te malo manje dobar otac. U dugogodišnjoj je intimnoj vezi s Erikom Berger, liberalnom, atraktivnom i pametnom glavnom urednicom Millenniuma. Uz blagoslov njezina supruga.
MILLENNIUM
Magazin prema kojemu je trilogija dobila ime. Redakcija toga “drskog i pouzdanog izvora istinitih informcija” bila bi svojevrsna verzija novinarskog raja: urednici vjeruju novinarima, novinari urednicima, dobra priča može ići i na 45 stranica, ne pristaje se na oglašivačke ucjene i cijela je redakcija duboko uvjerena da je slobodno, pametno i odvažno novinarstvo jedan od važnih preduvjeta slobodnog i zdravog društva. Mana im je što nisu baš isplativi, tiraža im se vrti oko 20.000 primjeraka, a većina kolega iz drugih medija ne bi baš suzu pustila kada bi propali. Možda stoje neki od prigovora pojedinim nastavcima, ali odavno se u književnosti nije dogodilo da je novinarstvo i potencijal te profesije opisano tako detaljno i s toliko ljubavi kao što je to učinio Larsson. Nema ljepšeg zanimanja ako vam je stalo do promjena - eksplicitna je poruka pisca.
WASP
Nadimak kojim se Lisbeth služi kad operira po bespućima interneta.
RASIZAM
Larsson je bio poznat kao borac protiv rasizma i desničarskog ekstremizma. Sredinom 80-ih godina utemeljio je nenasilni program “Stop the Racisma”, a zakladu Expo utemeljio je 1995. te postao glavni urednik časopisa Expo. Časopis je bio na neprestanom udaru i pod prijetnjama desničarskih ekstremista, kao i sam Larsson. Rasizam i nacizam su teme koje se provlače i kroz serijal.
ZLOSTAVLJANE ŽENE I TRAFFICKING
Lajtmotiv prvog nastavka “Muškaraca koji mrze žene” jest nasilje nad ženama. Svaki dio otvaraju statistički podaci koji kažu: 13 posto žena u Švedskoj bilo je izloženo grubom seksualnom zlostavljanju izvan veza, 46 posto njih bilo je žrtvom nasilja nekog muškarca, a 92 posto onih koje su bile izložene seksualnom nasilju nije prijavilo napad policiji. Sve to u društvu koje se diči da budno motri nad devijacijama tog tipa i doista jest među najnaprednijim društvima kad je riječ o tom problemu. Glavna tema drugog nastavka serijala jest priča o tome tko stoji iz lanca koji mlade djevojke pristigle iz Istočne Europe, umjesto otkrivanja skandinavskog raja, uvlači u prostituciju i seksualno ropstvo. “Prema onome što sam uspio istražiti, ‘Ljilja 4-Ever’ izgleda kao obiteljski film. Ili, bolje rečeno, to što su te cure doživjele ne bi se niti dalo prikazati na filmu”, objašnjava jedan od likova. U lanac su, osim jedva pismenih mafijaša, umiješani i policajci, državni službenici, odvjetnici, suci, ali i novinari.
ZALA
Oličenje ultimativnog zla, sadist koji operira uz pomoć i blagoslov države. Priroda njegova odnosa s Lisbeth glavna je zagonetka drugog nastavka.
BALKANAC U ŠVEDSKOJ
Dragan Armanskij rođen je u Hrvatskoj, otac mu je iz Bjelorusije, majka iz Bosne, a spletom okolnosti Imigrantski ured ga je upisao kao Srbina. Premda “izgledom blago podsjeća na stereotipne uloge lokalnog vođe u nekom američkom filmu o gangsterima”, horizont očekivanja ovdje je iznevjeren. Amanskij je pozitivac, direktor zaštitarske kuće za koju Lisbeth radi i zaštitnik glavne junakinje.
KORUPCIJA I KRIMINAL
Skandinavske zemlje navodno imaju nultu stopu korupcije, a kriminal se relativno brzo sankcionira. Zabluda, smatra Larsson. Novac nije nužno roba kojom se trguje, ali primjera korupcije kod Larssona ima na svakoj stranici. Tu su liječnici koji zatvaraju oči pred zakonom, a zauzvrat mogu upražnjavati sadističke nagone, uzorni poslovnjaci koji ilegalno trguju, primjerice, i oružjem, odvjetnici koji iskorištavaju ljude o kojima bi se trebali brinuti, policajci koji zatvaraju oči kad je potrebno, uglednije obitelji koje skrivaju mračne tajne, novinari koji se prodaju za siću i - slobodno nastavite niz. Stupovi društva rijetko su oni koji to zaslužuju biti, a slika društva daleko je od razglednica pitome Švedske. Napomenimo i to da je Larsson politički korektan - prvo se bavi domaćim kriminalcima, a tek onda stranom mafijom.
HAKERI
Moćna gomilica koja bez većih problema može uništiti bilo koju državu. Sama Lisbeth jedna je od najsposobnijih u tom području. Najbolji njezin prijatelj je Plaque - pretili mladić, u invalidskoj mirovini, nesposoban za bilo kakvu komunikaciju osim one virtualne. Plaque je taj koji ju je opskrbio programom koji joj otvara vrata svih tajni cyber svijeta.
ASTRID LINDGREN
Često se navodi da je Pipi Duga Čarapa prauzor za Lisbeth, što je i sam pisac izjavio u jedinom intervjuu koji je dao na tu temu. “Pokušao sam odgovoriti na pitanje kakva bi Pipi bila danas? Kakva bi bila da je odrasla? Što bi pričala? Kako bi izgledala? Kao sociopatkinja? Kao odraslo hiperaktivno dijete?”, izjavio je Larsson. Osim početne zamisli, teško je vidjeti bilo kakvu vezu između ta dva lika, ali, doista, u trilogiji je pregršt asocijacija na opus najomiljenije švedske spisateljice. Mikael tako, nakon što ugledni industrijalac dobije sudsku presudu i dokaže da ga je oklevetao, među kolegama novinarima postaje poznat kao Kalle, još jedan od junaka Astrid Lindgren, ili dječak koji se igra detektiva i lovi “prave gangstere”. Lisbeth, pak, na vrata svoga novog stana stavlja natpis V. Kulla, što je asocijacija na Villu Villekullu, naziv kuće u kojoj živi najpoznatija junakinja Astrid Lindgren.
SEKS
Teško da će dobiti nagradu za najbolji ili najinovativniji opis seksa, ali ako bi se po čemu mogla potvrditi poznata liberalnost Skandinavaca, onda bi to bio odnos prema seksu. Larssonovi se junaci u seksualne odnose upuštaju često - zbog dosade, zaluđenosti, znatiželje, ljubavi, želje za eksperimentiranjem, straha od usamljenosti i želje za bliskošću. Nema osude, nema predrasuda, neovisno o tome je li riječ o eksperimentiranju sado-mazo seksom, istospolnim seksom ili bračnim trokutima. Još je jedna posebnost, ako se eliminiraju nasilni i prisilni odnosi, da su žene uglavnom te koje preuzimaju inicijativu.
ŠVEDSKI MODEL SOCIJALNE DRŽAVE
Poznate su priče o Švedskoj kao uzoru socijalne države, što je uvelike točno, ali, barem prema Larssonovoj viziji, situacija je daleko od idilične. Bogati su zaštićena kasta, a za one na dnu društvene ljestvice, kao što je Lisbeth, socijalna je pravda tek mrtvo slovo na papiru.
EVIL FINGERS
Ženski bend iz predgrađa, djevojke koje “vole metal i rasprave o feminizmu, pentagramu, glazbi i politici”. Manje-više jedine Lisbethine prijateljice koje u doba lova na Lisbeth i same postaju žrtve hajke.
TETOVAŽE
Osa, omča, zmaj - to su samo neke od tetovaža glavne junakinje. Uspomene na različite ugodne i manje ugodne životne epizode.
FILMOVI
Švedska filmska i televizijska kuća Yellow Bird udružila se s danskim Nordisk filmom kako bi, kao svojevrsni panskandinavski projekt, producirala trilogiju Stiega Larssona. Snimljena su tri nastavka u kojima naslovne uloge tumače Michael Nyquist, poznat iz filma “Zajedno” Lukasa Moodyssona, te Noomi Rapace. Procjenjuje se da bi trilogija mogla zaraditi 200 milijuna dolara, što je vrtoglav iznos za europske filmove. Očekuje se i holivudska ekranizacija, a na listi potencijalnih redatelja spominjala su se mnoga poznata imena, no izbor je na kraju pao na Davida Finchera.
SKANDINAVSKI KRIMIĆI
Kritičari tvrde da su presudnu ulogu u uspjehu romana imali neobični glavni junaci i jasna kritika društva. U svoj fikcionalni svijet Larsson je, naime, prenio teme kojima se bavio kao novinar: nasilje nad ženama, korupciju, kukavičluk i nekompetentnost istraživačkih novinara, moralnu propast velikih sredina, rasizam. No, premda trenutačno najeksponiraniji, Larsson nije usamljeni slučaj kad se govori o uspjehu krimića iz skandinavskih zemalja. Glavni likovi nerijetko su melankolični ljudi koji često imaju problema s alkoholom, a njihova zajednička karakteristika je jasna kritika društva i angažiranost, zbog čega mnogi ističu kako je odrednica krimića preuska da bi se mogla primijeniti na njih.
BITKA ZA NASLJEDSTVO
Slava je bila popraćena i zaradom, pa se procjenjuje da bi danas pisac bio bogatiji za najmanje 20 milijuna funti. Umjesto njega, novac se slijeva u džepove zakonskih nasljednika autorskih prava - oca Erlanda i brata Joakima s kojima je Larsson navodno bio u zategnutim odnosima, točnije odnosa nije niti bilo. Paradoksom sudbine piščeva nevjenčana supruga Eva Gabrielsson nije dobila ništa jer prema švedskom zakonu zajednički život nije garancija za nasljedstvo. Obitelj je, navodno, prije nekoliko godina predložila Evi Gabriellson nagodbu: dobit će drugu polovicu stana ako im ustupi piščev laptop u kojemu je skica za četvrti nastavak. Nije pristala.
Zanimljivo, švedski je autor 1997. napisao oporuku kojom sve ostavlja ogranku tadašnje Komunističke radničke lige. Ta oporuka je osporena jer nije bilo svjedoka.
KONTROVERZE
Teško je i prebrojiti sve kontroverze koje su pratile knjigu, ali mogu se podijeliti u dvije skupine: pitanje autorstva i konspirativne teze oko Larssonove smrti. Naime, mnogi vjeruju da Larsson nije sam pisao knjige, nego u tandemu sa suprugom. Kurdo Baksi, piščev kolega koji se spominje i kao lik, objavio je knjigu “Moj prijatelj Stieg Larsson” u kojoj tvrdi da je njegov kolega iz Expoa bio novinarski mediokritet kojemu je kronično nedostajalo objektivnosti. Još se nekoliko kolega javilo s tvrdnjama da ne vjeruju da je bio u stanju pisati romane.
Kad je, pak, riječ o smrti, neki pojedinci bili su uvjereni da nije umro od posljedica srčanog udara, nego da su ga ubili desničarski ekstremisti. Krunski dokaz toj tezi bio je taj da je umro na obljetnicu Kristalne noći. Njegovi najbliži demantirali su te teze: vodio je neuredan život, iscrpljivao se radom, pušio više od tri kutije cigareta dnevno. Srčani udar, tvrde, jednostavno je posljedica takvog životnog stila.
Pretpremijera: Ulomak iz posljednjeg dijela trilogije ‘Millennium’ Stiega Larssona čitajte u Nedjeljnom Jutarnjem