Fra Petar Jeleč, teolog i povjesničar te profesor na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, svojim istupima u javnosti u kojima se ne ustručava kritički progovoriti o “osjetljivim” pitanjima odnosa između Katoličke crkve i politike redovito izaziva pozornost. S fra Jelečom razgovarali smo o aktualnim zbivanjima u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i BiH.
Mons. Ivan Miklenić svojim je zadnjim uvodnikom u Glasu Koncila, u kojemu tvrdi da su za sve loše u hrvatskom društvu odgovorni bivši komunisti koji su se infiltrirali u sve pore društva, ponovno je izazvao kontroverze u javnosti. Koji je vaš komentar tog uvodnika?
Kontinuirana borba
- Za analitičare i sociologe religije može biti vrlo interesantna ova kontinuirana “borba” Katoličke crkve protiv komunizma. Kada se čita katolički tisak u Hrvatskoj i sluša propovijedi pojedinih crkvenih ljudi, vrlo lako se može steći dojam kako Hrvati žive u vremenu rigidnog staljinizma, gdje Crkvu, “rodoljube, bogoljube i domoljube” progone klonirani komunisti, potpomognuti raznoraznim urotničkim svjetskim centrima moći. U trenutku kada Hrvatskom već dva desetljeća hara divlji kapitalizam, kada radnici svakodnevno ostaju bez svojih radnih mjesta, stalno ponavljati izlizanu priču o komunizmu i njegovoj krivnji za sva zla u hrvatskom društvu zaista je smiješno. Crkva očito ne zna funkcionirati bez nekog vanjskog neprijatelja, pa ga je našla u davno upokojenom komunizmu. Uostalom, ne bi bilo loše pomesti prvo ispred svojega praga pa vidjeti kako su u crkvenim institucijama regulirana prava radnika, kako se vrše uplate zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, kako su regulirani slobodni i neradni dani, kako se klerici ophode prema laicima itd. Moglo bi se tu štošta zanimljivoga pronaći.
‘Žao mi je Glasa Koncila’
U kojoj mjeri je, po vama, pisanje mons. Miklenića rezultat nekih njegovih individualnih promišljanja ili se u njegovim kolumnama mogu prepoznati i stajališta crkvenog vrha u Hrvatskoj?
- Iako gospodin Miklenić nastupa kao privatna osoba, mislim da njegove stavove dijeli većina katoličkog klera i crkvenog vrha u Hrvatskoj. Meni je osobno žao u kojem smjeru su krenule ove nekada vrlo cijenjene novine, koje polako ali sigurno više postaju protu-glas, nego Glas Drugog vatikanskog koncila.
Slažete li se, kako to Miklenić tvrdi, da današnjim strankama u Hrvatskoj, pa i HDZ-om, doista “drmaju” bivši komunisti? Je li taj famozni “komunistički mentalitet” doista kriv za anomalije hrvatskog društva?
- Za anomalije u hrvatskom društvu krivi su prije svega rat i nesmiljena pljačka i privatizacija u 90-im godinama koju su proveli “veliki domoljubi” i “antikomunisti” na čelu s Franjom Tuđmanom i njegovom vrhuškom, gdje je došlo do općeg urušavanja vrednota i povjerenja među ljudima. Tuđman je početkom devedesetih godina na raspolaganju imao dotad neviđeni altruizam i silnu energiju hrvatskog naroda i u Hrvatskoj i u BiH. Mnogi tada nisu žalili ni svojih života u obrani od velikosrpske agresije, no sav je taj zanos i potencijal jeftino prokockan i potrošen, jer su se mnogi branitelji i ljudi koji su hrabro i bez kalkuliranja ušli u projekt stvaranja hrvatske države osjetili izdanima i prevarenima kada su vidjeli kako se Hrvatska se nesmiljeno pljačka i kako neki nepoznati ljudi preko noći postaju vlasnici po nekoliko desetaka firmi. U tom prijelomnom događaju vidim početak urušavanja hrvatskog društva, koje se onda dalje samo nastavilo u drugim oblicima i s drugim akterima.
Odličja za prevarante
Pretpostavljam da se onda ne slažete s tezom iz Glasa Koncila kako je jedini “državotvorni” bivši komunist upravo Franjo Tuđman?
- Miklenić je vjerojatno tu navodnu veliku Tuđmanovu “državotvornost” prepoznao u Vrhovnikovom više nego uspješno provedenom planu preseljavanja bosanskih Hrvata koji su onda napunili mnoge već uvelike prazne župe i crkve po Hrvatskoj, pa mu je zbog toga neizmjerno zahvalan. A Tuđman je tu svoju navodnu “državotvornost” osim prema svojim sunarodnjacima u BiH koji će još godinama trpjeti zbog njegove politike, pokazao upravo tijekom privatizacije i podjele nebrojenih odličja generalima koji nikada nisu vidjeli ratišta i koji na svojim računima imaju milijune eura. Inače je vrlo zanimljiva ta fasciniranost crkvenih ljudi likom i djelom Franje Tuđmana komu se oprašta sve - i to što je bio gorljivi komunist, najmlađi Titov general, što je svojim koruptivnim aparatom Hrvatsku gospodarski i politički unazadio za nekoliko desetljeća. O njemu nikada ni od jednog crkvenog velikodostojnika nisam čuo nijednu kritičku riječ, te imam dojam da bi ga neki vrlo rado uzdigli na čast oltara. Jedna od najvećih neistina koja se širi iz kruga njegovih crkvenih i inih obožavatelja jest ona rečenica koju često ponavljaju: “da nije bilo Tuđmana, ne bi bilo ni Hrvatske”. Osobno pak smatram da nije bilo Tuđmana da bi bilo i bolje i uspješnije Hrvatske i da bi se ona kudikamo brže i lakše obranila od velikosrpske agresije. Da ju je recimo vodio jedan Vlado Gotovac, Hrvatska bi, vjerujem već odavno bila u Europskoj Uniji i manje bi stenjala pod težinom kriminala i korupcije čiji su čvrsti temelji udareni upravo u devedesetim godinama pod vladavinom Franje Tuđmana.
U homilijama na blagdan Velike Gospe hrvatski su biskupi kritizirali i korupciju u društvu. Kako ocjenjujete reakciju Katoličke crkve u Hrvatskoj na tu i druge društvene devijacije koje muče hrvatsko društvo? Jesu li one donekle zakašnjele?
- Moram priznati kako ove godine nisam stigao pratiti propovijedi hrvatskih biskupa jer sam bio na putu i obilazio rodni kraj. Smatram kako su ove reakcije itekako zakašnjele i kako je trebalo davno prije reagirati na mnoge anomalije hrvatske politike u devedesetim godinama, posebno Tuđmanove politike prema Bosni i bosanskoj Posavini. Na vladu Ivice Račana su iz Crkve kroz četiri godine kontinuirano dolazili nesmiljeni napadi, nazivali su je izdajničkom, podržavali su se prosvjedi na splitskoj rivi, protestiralo se protiv pravomoćnih presuda pojedinim generalima kojima su dokazani zločini, ali protiv vlade HDZ-a koja je zapravo isporučila sve hrvatske generale Haagu i koja osim četiri godine koalicijske vlasti upravlja ovom državom sve ove godine nije se protestiralo.
Uostalom, kada su se prije par mjeseci konačno počele raščišćavati brojne korupcijske afere ostale iza Sanaderove vlade, Miklenić je u jednom svom uvodniku pisao kako je to sve preuveličano i kako nekima odgovara da se negativno piše o hrvatskoj državi. Isti autor u posljednjoj kolumni skoro pa žali što Sanader i dalje ne vodi državu. S jedne strane se deklarativno govori o potrebi raščišćavanja korupcije, a kada do nje konačno dođe, onda se protiv toga piše, zato što bi daljnje istrage mogle dovesti do nekih ljudi koji su očito dragi crkvenim krugovima. Vrlo nedosljedno i kontradiktorno ponašanje.
Crkva i njezine aveti
Živimo u vremenu krize i posvemašnje nesigurnosti i straha koji muči ljude. Koliko je Katolička crkva na ovim prostorima uopće spremna slušati i odgovoriti na probleme tih tzv. “malih ljudi”, pružiti im oslonac?
- Teško je odgovoriti na to pitanje jer zacijelo na individualnoj razini postoje svećenici koji uspijevaju prodrijeti do malih i običnih ljudi i koji im pomažu da prevladaju svoje životne teškoće. Katolička crkva u Hrvatskoj nije nikada bolje stajala u materijalnom smislu - već je dvadeset godina privilegirana vjerska zajednica unutar hrvatske države od koje dobiva pozamašna novčana sredstva. S druge strane smatram kako nikad nije lošije stajala što se tiče duhovnih vrijednosti, jer se prilično izgubila u ovom vremenu i sve slabije uspijeva doprijeti do današnjeg čovjeka. Puno toga je u Crkvi podređeno borbi za moć, bilo na materijalnom bilo na društvenom području. Crkva se umjesto komunikacije sa svijetom u kojem živi i osluškivanjem potreba modernog čovjeka, već dvadeset godina bori protiv aveti komunizma, partizana, previše je priča o raznim urotama, o državničkim pothvatima prvoga hrvatskog predsjednika itd. Bojim se kako neće proći još mnogo godina da Hrvatska postane jednom od najateističkijih država u Europi, jer ove deklarativne brojke o katolicima u Hrvatskoj ne trebaju nikoga zavarati. Broj praktičnih vjernika u Hrvatskoj iz godine u godinu drastično opada.
Ugledni teolog Tonči Matulić u nedavnom je intervjuu za jedan hrvatski dnevni list poručio predsjedniku Ivi Josipoviću da se mora odlučiti je li ateist ili ne. Koji je vaš komentar?
- Pročitao sam taj intervju i zaista me je začudila preuzetnost kolege Matulića koji poziva predsjednika Josipovića da se odluči je li ateist ili nije. Ne vidim uopće zašto bi on to morao učiniti i zašto je to uopće bitno za obavljanje funkcije na kojoj se predsjednik nalazi. Hrvatska je sekularna država u kojoj su vjera i nevjera osobna stvar svakoga pojedinca, irelevantni za obavljanje državničkih funkcija i nije dobro ovako nadmeno ljudima određivati da se izjasne o svojim intimnim životnim stavovima i uvjerenjima.
‘Problematični’ Josipović
Smatrate li i vi da je ateistički stav intelektualno hrabriji od agnosticizma, da je agnosticizam svojevrsni kukavičluk i kompromis?
- I ateizam i agnosticizam su dva sasvim legitimna stava i besmisleno mi je kvalificiranje agnosticizma kao kukavičluka. O njima uopće ne treba razgovarati u tim kategorijama. Ne znam po čemu bi to neki čovjek koji se izjašnjava vjernikom ili nevjernikom bio hrabriji od onoga koji se smatra agnostikom. Reakcija kolege Matulića pokazuje zapravo kako mnogi u Crkvi još uvijek nisu preboljeli izbornu pobjedu Ive Josipovića protiv kojega se otvoreno agitiralo u hrvatskim i bosanskohercegovačkim crkvenim krugovima.
Kakvo je procjenjujete političko stanje unutar BiH i snalaženje Katoličke crkve snalazi u svemu tome?
- BiH se nalazi u vrlo teškoj situaciji gdje su velikosrpski arhitekti rata nagrađeni s pola teritorija zemlje i gdje srpski političari godinama rade neviđene opstrukcije na svim razinama vlasti kako bi dokazali kako ova država ne funkcionira. Sekundiraju im i neki političari iz hrvatskih i bošnjačkih stranka, a međunarodna zajednica ne čini ništa da to spriječi. Korijene problema s kojima se pak susreću ovdašnji Hrvati treba tražiti u Tuđmanovoj i Šuškovoj politici prema BiH čije će se posljedice osjećati još desetljećima. Poslije njih je na scenu među Hrvatima u BiH stupilo korumpirano i nesposobno vodstvo koje je vodilo, a i danas vodi politiku uskostranačkih interesa i osobnog bogaćenja. Katolička crkva u BiH, uz par časnih iznimki, pak snosi historijsku odgovornost zato što nije Tuđmanu i njegovoj politici manipuliranja bosanskim Hrvatima i njihova iseljavanja rekla odlučno „NE“, zato što i danas većina klera podržava tu politiku i HDZ BiH - stranku koja je najodgovornija za ono što se bosanskim Hrvatima dogodilo i danas događa.