Čovjek je s brodom dva puta sretan: prvi put kad ga kupi, a drugi put kad ga proda, kaže stara iskustvena pomorska. Svoju drugu sreću već godinama nikako da dočeka poznati brodar Goran Prgin, vlasnik NCP Remontnog brodogradilišta, kad je riječ o brodu Malo vitra, simbolu vladavine Ive Sanadera. Prgin je brod ovršio jer mu formalni vlasnik broda, tvrtka Pomilon čiji je vlasnik bio Neven Poldrugač, nije platila račun za kompletno preuređenje broda u izosu od oko milijun i pol kuna. Odonda brod čami na vezu u marini Mandalina u Šibeniku.
Malo vitra, puno konja
Džabe što je Prgin cijenu prepolovio u odnosu na početnu pa danas na internetskim stranicama svoje tvrtke za brod traži milijun i dvjesto sedamdeset pet tisuća kuna (170 tisuća eura) plus PDV. Brod je u Prginovu brodogradilištu kompletno preuređen: postavljen je novi motor MAN R6 sa 788 konja, izrađena je nova stolarija (mahagonij u potpalublju, a tikovina na palubi), postavljene su nove instalacije, novi su tankovi, zahodi, kupaonica, sobe, novo je bilo sve osim prošlosti broda koja je očito imala neku prestižnu vrijednost. Suludo je mnogo bilo uloženo u taj brod, ispostavlja se danas kad se ne može prodati ni ispod cijene. Na ime tog renoviranja Prginu nije bilo uplaćeno ništa, nego mu je ostao brod s kojim je sretan kao “majka s ludom kćeri”, kako se u Dalmaciji narativno oslikava pegula. Ali taj je posao sklopljen u ono vrijeme shema u kojem su se ovakve gaže uvijek nekako prebijale ili kompenzirale. Problem je nastao kad je otkucao fajrunt Sanaderova megakorupcijskog režima pa je sve otišlo u vražju mater.
Krah moreplovca
Neven Poldrugač u toj je vražjoj materi izgubio i svoju shemu pa je zbrisao ostavivši brod koji više nije imao nikakva smisla. Ostao je samo 18-metarski Malo vitra u koji je uloženo više nego što se danas na njemu može zaraditi. Tako je prestižni brod na kojem je Sanader ljetovao i na njemu primao goste namjernike doživio krah kao i njegov slavni moreplovac. USKOK je, navodno, vodio i istragu sumnjajući da je Sanader pravi vlasnik ovog broda, a da je Poldrugač, njegov tadašnji zagrebački susjed, zapravo samo fiktivni. Neven Poldrugač se ženidbom s kćeri Marija Zubovića, nekadašnjeg zubara obitelji Sanader i jednog od najbližih prijatelja tadašnjeg premijera, ubacio u prvi ešalon stranačke kombinatorike. Odmah je otvorio tvrtku i kupio ovu jahtu za čarter. Uz Nevena se u kombinaciju tada ubacio i njegov otac Đuro pa ga se posjelo u fotelju glavnog čovjeka Ureda za zaštitu i spašavanje, pod čijom je upravom i profesionalno vatrogastvo. Na toj funkciji ga je zatekla najveća poslijeratna tragedija u Hrvatskoj, kad je na Kornatima u bizarnom požaru stravično izginulo 12 vatrogasaca. Iako je Poldrugač stariji bio na vrhu sustava koji je u tom užasu demonstrirao sav debakl, on se nije dao maknuti iz svoje fotelje, nego je voditeljsko mjesto zadržao do isteka mandata.
Poslije ga je partijski režim u tišini lagano plasirao u još jednu udobnu fotelju - ovaj put u Upravu Proplina, tvrtke kćeri Ine, gdje je Đuro dočekao mirovinu.
Bogata renovacija
To je drugi čin dvočinke o životu Malo vitra, najpoznatije hrvatske jahte.
Prvi čin iz mladosti ovog broda, prije nego što se u NCP-u bogato renovirao, nije ništa manje intrigantan i glamurozan. Legenda kaže da je prvi vlasnik broda bio Vojko Santrić, iznimno moćan čovjek iz doba Jugoslavije koji je bio na čelu Bemexa, tvrtke smještene u Švicarskoj koja je bila trgovačka ekspozitura za nabavu nafte za Inu. Santrić je tako surađivao i sa Stjepanom Đurekovićem pa kad je on 80-ih nestao u emigraciji s ukradenom lovom iz Ine, ondašnja kriminalistička istraga provodila se i nad Bemexom. Krajem 80-ih Santrić je, kako nam je rekao čovjek koji ga je izravno poznavao, kupio brod koji će se kasnije, u drugom činu drame o jednom brodu, medijski etablirati pod imenom Malo vitra. Santrić je živio u Luganu, a brod mu je s posadom bio smješten u Veneciji. Svjedok tadašnjih plovidbi kaže nam da je Santrić tim brodom iz Venecije isključivo isplovljavao na hrvatsku stranu Jadrana, gdje je provodio ljeta. Navodno je i on izgovarao onu našu udarničku krilaticu da imamo “najlipše more na svitu”.
Santrić je nakon raspada Jugoslavije u zagrebačkom hotelu Intercontinental otvorio ured svoje nove tvrtke. Tada je trgovao cipelama, a glavno su mu tržište bili Litva i Kazahstan. Sin je od njega kasnije preuzeo taj posao, ali mu je brzo maznulo šleper cipela u bespućima raspadnutog Sovjetskog saveza pa je posao propao. Kad je Vojko Santrić umro, udovica je prodala brod. Prvo ga je kupio Juroslav Buljubašić, jedan od najbogatijih Hrvata koji je naslovnice punio i zato što je uplatio 200 tisuća eura za rezervaciju sjedala na prvom komercijalnom putovanju Zemljinom orbitom. Buljubašić je bogatstvo stekao početkom 90-ih na kabelskoj televiziji i elektronici, a do danas se bavi putničkim prijevozom na relaciji Split - Ancona, teretnim tranzitom, vlasnik je Splitsko-dalmatinske banke, krupni je burzovni mešetar, vlasnik je hotela s pet zvjezdica u Splitu i elitnog resorta za starije osobe... Malo vitra se tada, u svom prijašnjem životu, zvao - Utiha.
Nekad bilo, sad se...
Od Buljubašića je brod formalno kupio karijerno uzlazni Zubovićev zet Neven Poldrugač. Je li ga kupio zaista on ili Sanader ili netko treći? Zašto je kupljen dotrajali brod u koji je trebalo uložiti daleko više nego što je uopće tada vrijedio i više nego što se danas za njega može dobiti prodajom? Koja je shema bila u toj cijeloj priči?
Tajna je to broda Malo vitra - jahte glamurozne povijesti na čijoj su se palubi desetljećima okupljali najintrigantniji tipovi iz prve sfere društvene moći, što danas na tržištu ne znači apsolutno ništa.