Godine 1970. novinska kuća Vjesnik bila je iznimno uspješno poduzeće. Europsko udruženje novinskih izdavača napravilo je svoju rang-listu i Vjesnik je na njoj zauzimao visoko sedmo mjesto. Stoga nije čudno što je njegov tadašnji direktor Božidar Novak dobio poziv američke vlade da se upozna s revolucionarnim programom kompjuterizacije novina koji se upravo pripremao za New York Times i druga vodeća svjetska izdanja, ali i medijske koncerne poput BBC-ja. Program - koji je potkomisija američkog kongresa nazvala najvažnijim u tom desetljeću - trajao bi pet godina, nije bio besplatan, ali Vjesnik je imao novca i njegov čelni čovjek zdušno je podržao tu novotariju. Novak je otišao u Ameriku (omogućili su mu da posjeti čak i svemirsku letjelicu Apollo) i entuzijastično saslušao prijedlog da se New York Times (koji je tada već počeo kompjutorski arhivirati svoja stara izdanja), BBC i Vjesnik povežu u globalnu mrežu. Da je plan realiziran, Vjesnik bi još 1975. imao ono o čemu hrvatske novine danas mogu samo sanjati: zahvaljujući kompjutoru mogli biste prelistati sve što je objavljeno desetljeće prije, ali i zaviriti u bazu podataka drugih najvećih svjetskih kuća s kojima ste imali ugovor o takvoj vrsti suradnje.
Nakon Karađorđeva
Ništa, međutim, od toga. U razdoblju Hrvatskog proljeća Vjesnikova izdanja - ponajprije dnevni list Vjesnik i tjednik Vjesnik u srijedu - zdušno su podržavala politiku tadašnjeg hrvatskog političkog rukovodstva, pa je nakon Karađorđeva Novak bio prisiljen dati ostavku. Tijekom cjelodnevnog ispitivanja sumnjičili su ga da je inicijativu za povezivanje sa stranim medijima dala CIA. Kompjutori su se počeli uvoditi u Vjesnikove redakcije tek 1985., ali su i tada izazivali sumnjičavost i oprez. U novotariji je prednjačila redakcija tada najutjecajnijeg hrvatskog - a i jugoslavenskog - magazina Start, no i onda su izazivali podozrenje. Moćni hrvatski političar Stipe Šuvar poručio je Startovu glavnom uredniku Mladenu Plešeu: “Kompjutori neće donijeti sreću radničkoj klasi”.
Priča o kući Vjesnik ovih je dana ponovno aktualna nakon vijesti da će hrvatska Vlada zbog iznimno niske naklade po svoj prilici prestati financirati njezin posljednji legitimni izdanak, list Vjesnik, čiji je prvi broj izašao prije više od sedam desetljeća. Kada danas pogledate ta prva izdanja iz 1940. godine, koja je inicirao Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske, umnožavana na ciklostilu u ilegalnim tehnikama, ponekad s tek nekoliko stranica, nije to bogzna što, međutim, nije bila mala stvar ostvarivati taj pothvat pod prijetnjom policijskih racija. Jedna od njih godinu dana kasnije - i to ustaškog redarstva - rezultirala je odlukom da list mijenja mjesta izlaženja ovisno o sigurnosti u kojoj ga se moglo tiskati i tako je bilo sve do partizanske pobjede 1945. godine. Nekome se može učiniti da je taj “ratni” Vjesnik imao isključivo propagandnu važnost, no to nije baš tako jednoznačno. Svjestan iznimnog povijesnog značaja prvih brojeva, Božidar Novak odlučio je da ih njegova kuća izda kao knjigu u suradnji s Institutom za historiju radničkog pokreta, koji je 60-ih vodio dr. Franjo Tuđman. Neugodno se iznenadio kada je utvrdio da nitko nema komplet “ratnog” Vjesnika, pa je počeo mukotrpan proces skupljanja sačuvanih primjeraka. Tuđman je u međuvremenu smijenjen, njegov nasljednik više nije bio zainteresiran za projekt, ali Novak je bio ustrajan. Poslije se ustanovilo da se prihvatio prilično kontroverznog posla. Naime, u brojevima koji su izlazili od 1943. bjelodano se nazirala antifašistička, ali izrazito nacionalna politika koju su zastupali Andrija Hebrang, Vladimir Nazor i mnogi drugi članovi hrvatskog partizanskog rukovodstva.
Zaplijenjeni primjerci
U jednom broju mogli ste pročitati parolu “Živjela hrvatska država u federativnoj demokratskoj Jugoslaviji”, a iz poziva prisilno mobiliziranim ustašama da se priključe narodnooslobodilačkoj borbi bilo je očito da se po svaku cijenu pokušao spriječiti pokolj u Bleiburgu. U usijanoj atmosferi Hrvatskog proljeća, to se nekome činilo nepriličnim, pa su primjerci nanovo uvezanog ratnog Vjesnika zaplijenjeni i uništeni. Srećom, Novak je uspio spasiti šest kompleta od dvije knjige i pohraniti ih na mjestima kao što su Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Hrvatsko novinarsko društvo i dr. U poratnim godinama Vjesnik postaje glasilo Narodne fronte Hrvatske (kasnije Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske) i postaje čitan zbog rubrika u kojima se nabrajalo kome je sve oduzeta imovina i tko je sve strijeljan. Puno popularniji od njega bio je Narodni list, međutim, Vjesnik je bio blizak vladi i to je ostao sve do raspada novinske kuće, čije je bio najvažnije glasilo.
Primat u Jugoslaviji
Najvažniji događaj u tom razdoblju odigrao se 1952. godine. Vjesnik nije izlazio srijedom pa je odlučeno da se tog dana tiska posebno revijalno izdanje, koje neće biti toliko opterećeno politikom. Već po imenima novinara koji su mu dali pečat - Frane Barbieri, Fadil Hadžić, Sead Saračević, Boris Janković Argus, Ive Mihovilović i mnogi drugi - bilo je jasno koliki mu je bio značaj po kuću koja je tih godina upravo stasala u veliko poduzeće. U njemu su se objavljivale reportaže iz zemlje i svijeta, komentari, stripovi (“Rip Kirby” Alexa Raymonda bio je zaštitni znak lista), a stidljivo se probijala i estrada, strana i domaća. Već 1955. VUS je imao fantastičnu nakladu od 320 tisuća primjeraka (u odnosu na 75 tisuća dnevnog Vjesnika) i odlično se prodavao u čitavoj Jugoslaviji. Godine 1953. počinje izlaziti i Svijet, magazin za žene, priključuje mu se Plavi vjesnik, tjednik za klince i tinejdžere, a potkraj desetljeća pojavljuju se prvi brojevi tjednika Arena i novog dnevnika Večernji list, nastalog spajanjem popodnevnog Večernjeg vjesnika u izdanju kuće Vjesnik i dotad konkurentskog Narodnog lista. Integracija dva najveća novinska izdavača u Hrvatskoj osigurala je Vjesniku već tada primat na jugoslavenskom prostoru.
Godine 1959. izlazi i prvi broj Danasa, kasnije preimenovanog u Globus (Narodni list imao je tjednik koji se tako zvao, pa se htjelo sačuvati tradiciju), koji se uskoro u cijelosti počeo tiskati na bakrorotaciji kupljenoj u Italiji. Prelistate li danas Globus, koji je u početku uređivao Frane Barbieri, impresionirani ste ponajprije tretmanom fotografije, koja je konceptualno slijedila sadržaj teksta, i brojem uredničkih ideja: tema o bujanju potrošačke groznice u Jugoslaviji ilustrirana je fotografijom preko dvije stranice na kojoj manekenke i manekeni stoje uz predmete koji su se najbolje prodavali na tržištu - hladnjake, perilice rublja, televizore i automobile. Na naslovnicama su defilirale mlade glumačke nade poput Božidarke Freit i Bebe Lončar, feljton u nastavcima o zagonetnom “Fantomu” s Cmroka, čiji identitet nikad nije otkriven i koji je na meti imao i legendarnu Mariju Jurić Zagorku, čitao se bez daha, kao i reportaža o Henryju Charričreu Papillonu, bjeguncu s Vražjeg otoka, o kojem se tada puno pisalo u svjetskim novinama.
Usprkos iznimnoj atraktivnosti, Globus je ukinut već 1963., u trenutku kad je imao najveću nakladu (gotovo 50 tisuća primjeraka), jer su troškovi lista tiskanog na bakrorotaciji bili naprosto preveliki.
Direktor kuće Vjesnik, koja je 1962. svojoj paleti listova pridodala još jedan važan adut, dnevnik Sportske novosti, u tom razdoblju bio je general major Đuro Kladarin. Iako nikad nije profesionalni novinar, nekadašnji partizanski komesar odlično je znao kako treba voditi poduzeće, neprestano mu ojačavao tehničku bazu, a ubrzo je shvatio da su prostorije Vjesnika u Masarykovoj 28 (i na još nekoliko lokacija u središtu grada) pretijesne za njegov veliki pogon.
Kako priča Marko Grčić, doajen kuće Vjesnik, koji će se 1959. zaposliti u VUS-u i ostati tamo sve do prelaska u Start sredinom 70-ih godina, Kladarinu je najprije ponuđen krasan “plac” na mjestu današnjeg hotela Westin, gdje se tada nalazila vojna pekarnica, ali ju je odbio jer mu se činilo da je preblizu pritiscima gradske politike, pa se radije odlučio za veliki prostor između današnje Slavonske avenije i Odranske ulice.