Među brojnim zvijezdama nekadašnje jugoslavenske kinematografije pozvanih na proslavu 60. obljetnice pulskog festivala posebno se izdvajala Beograđanka Dušica Žegarac, kojoj je Zagreb bio svojevrsna odskočna daska u karijeri. Nju je kao 15-godišnjakinju otkrio legendarni Krešo Golik, dok je kao pomoćnik režije tražio glavnu glumicu za “Deveti krug” slovenskog redatelja Franceta Štiglica u produkciji Jadran filma: zadatak nije bio lak, trebala je dočarati tinejdžerku, Židovku Ruth, koja zbog rasnih zakona stupa u formalni brak sa sinom znanaca svojih roditelja (glumio ga je debitant Boris Dvornik), ali postupno stasa u ženu i zaljubljuje se u svog “supruga”. Iako bez ikakvog glumačkog iskustva, narednog ljeta u Areni, 1960. godine, prometnula se u senzacionalno otkriće, film je pozvan i u Cannes, nominiran je za Oscara, a njegova je protagonistica nastavila snimati (osobito je bila zapažena u popularnom ratnom trileru “Saša”), da bi potom upisala beogradsku glumačku akademiju. U drugoj polovici šezdesetih i tijekom sedamdesetih postala je jedno od najprepoznatljivijih lica kinematografije bivše države, s ulogama koje se pamte u filmovima “Buđenje pacova”, “Opklada”, “Poseban tretman” i televizijskoj seriji “Pesma”. U Puli je dobila ukupno tri Zlatne arene, no ne bavi se samo glumom - objavljuje knjige, piše scenarije, a jednom možda postane i redateljica.
Dušica Žegarac s našim je novinarom razgovarala prošli tjedan kada je bila gošća filmskog festivala u Puli
Knjige poezije
Dosad ste objavili dvije knjige poezije - “Sjaj pepela” i “Vreme bdenja” - a sada je u pripremi i vaša autobiografska proza pod naslovom “Kao na filmu” u izdanju Filmskog centra Srbije početkom iduće godine. U nas se malo zna da se i time bavite. Kako ste se odlučili za pisanje?
- Kako je rekao Charles Bukowski: “Pišem da bih mogao da dulje spavam i da pijem kad hoću”. Ovu sam zadnju knjigu napisala - metaforično rečeno - da bih preživjela “zimu” koja je uvijek dug, sumoran, pomalo depresivan dio godine. Idealno za pisanje i rad koji podrazumeva svojevrsnu koncentraciju i izoliranost. Mnogima se neće dopasti kako sam ih tu opisala, no nikome se ne udvaram, nikome ne dižem spomenik, pa ni sebi. Bit će to demistifikacija oduvijek mistificiranog života glumaca i umjetnika koji je neobičan u odnosu na svakodnevni život, ali i plod medijske promocije u biti nepostojećeg glamura.
Malo prije sam razgovarao s Veljkom Bulajićem kako vi sa svojim izgledom i načinom glume kao da ne spadate u srpsku odnosno jugoslavensku kinematografiju koja preferira ekstrovertno, u kojoj dominira ruralno...
- A kamo ja spadam? Kao glumica sam stasala u sredini koja je tek počela stvarati nekakav svoj tanki urbani sloj, urbanu kulturu i ja sam bila dio toga. No to je za tu sredinu bilo nešto što nije ona sama, neka vrsta ekscesa. Imala sam sreću da se pojavila generacija redatelja kojima je to ipak trebalo, koji su htjeli raditi malo drugačije filmove i zahvaljujući tome ja sam uspjela napraviti karijeru kojom sam zadovoljna. Milena Dravić je uvijek bila broj jedan, više se uklapala u ono što je ta sredina, a ja sam bila nešto pomalo apartno. Ipak, u tome sam nalazila i satisfakciju. Mnogi su u onome što sam donosila i predstavljala našli ono što im je bilo potrebno.
Rani početak
Recimo, u “Buđenju pacova” Živojin Pavlović oslikava Beograd kao ružnu periferiju, a vi ste mu trebali kao neka vrsta kontrasta, daška modernosti i urbanosti...
- Živojin Pavlović je bio nemilosrdni slikar sumornog naličja našminkanog lica stvarnosti svoga vremena koja je kao bolest nagrizala i razarala ljudske duše. On je istovremeno tragao za čistoćom, za neuprljanom vjerom i nadom da svijet ipak nije samo besmisleno poprište ljudske surovosti, nesreće i bola. Svi njegovi junaci su do kraja pokušavali da dosegnu i ostvare neki svoj ideal i skriveni san. Sretna sam da je u meni našao ono što mu je bilo potrebno.
Razgovarao sam lani sa Špelom Rozin koja je kao i vi počela igrati na filmu kao tinejdžerica, bez ikakve glumačke naobrazbe. Zanimalo me kako se prvi put snašla na setu i objasnila mi je da je kao statistica promatrala snimanje i shvatila da je za glumca najvažnija osoba direktor fotografije, a ne redatelj, jer on rukuje kamerom...
- Apsolutno točno. Svoj rukopis započinjem sa snimanjem “Devetog kruga”. Tada sam imala 15 godina, nisam imala pojma ni o čemu, bila sam i doslovno beba, devojčica koja je živela u bajkama, svojim snovima i mašti. Došla sam iz Beograda u Zagreb, za probno snimanje su mi dali završnu scenu kada Ruth i Ivo pokušavaju pobjeći iz logora i zapnu na žici...
Za početak su vam dali najtežu scenu?
- Da, zamislite. Dan prije sam dobila tekst. U hotelu sam se zatvorila u kupaonu, pročitala ga i isplakala se. Priča me se duboko dojmila i potresla me. Drugi dan je bilo probno snimanje te scene u studiju sa Borisom Dvornikom. Čarolija se jednostavno desila. Takozvani realni, vanjski svijet, u ovom slučaju ekipa, konkretni ljudi koji su disali, kretali se, redatelj i snimatelj koji bi dobacili neko uputstvo u hodu, našao se s one strane crte, izvan osvjetljenog kruga. Ništa što se tamo dešavalo nije moglo da naruši ono što se događalo unutar tog kruga. U toku snimanja i rada na snimanju “Devetog kruga” dogodile su mi se dve “ljubavi”. Prva na relaciji redatelj - glumac. Druga na relaciji snimatelj - glumac. Kameru sam sasvim spontano doživela kao prijateljsko prisustvo. Objektiv, to koncentirano, pronicljivo, radoznalo oko koje sve vidi i beleži bilo je pažljivo i zainteresirano za ono što sam imala da mu ispričam i dam. Komunikacija između redatelja i glumca se odvija na jednom drugom, takođe kreativnom planu, mada redatelj koji put i ne zna baš što radi i što hoće od vas, ali ona prava intima se događa između direktora fotografije i glumca. Kameru sam od početka doživljavala kao živo biće.
Je li vas kao početnicu smetalo ponavljanje kadrova?
- Ne, ali toga je bilo jako malo. Nije bilo para za tako nešto. Filmska vrpca je bila skupa. Jedan, dva “dubla” i zdravo.
Vjera u glumicu
Nisu vam posebno tumačili kako da glumite?
- Ne, ni tada ni poslije. U početku su me zbunjivale glumačke priče o “pravljenju uloge”. Što se u tome ima “praviti”? Izbjegavala sam previše razgovarati o svojim ulogama i verbalno elaborirati likove koje sam trebala igrati. Razgovor se otprilike svodio na: “Jeste li pročitali tekst?.” “Jesam.” “I?.” “Da, mislim da znam šta treba da radim.” “Onda smo se razumeli?.” “Jesmo.” “Onda je sve jasno. U redu, možemo da počnemo sa poslom.” Tako treba. Svako treba da radi svoj posao. Tako je bilo sa, naprimer, Žikom Pavlovićem. Ne sjećam se da smo mnogo razgovarali o onome što treba da radim. I sa redateljima kojima je jasno šta je čiji posao i gde je kome mesto. Redatelj ili veruje, ili ne veruje glumcu. Jedan mi se redatelj - o tome pišem u knjizi - stalno nešto petljao u to kako da igram, dolazio do mene, sve dok ga nisam upitala: “Gdje je mjesto redatelju?.” “Iza kamere.” “Pa stanite onda tamo i pustite me da radim ono što je moj posao.”
(...)