I tada se pripremala vojna intervencija. Bilo je ljeto 1982. godine, Izrael je vojno pregazio jug Libanona, potjerao Palestince Jasera Arafata na sjever Libanona, otac sadašnjeg sirijskog predsjednika Asada odlučio je iskoristiti priliku i uz pomoć disidentskih palestinskih grupa krenuo topovima tući po Arafatovu skrovištu u sjevernoj libanonskoj luci Tripoli, a predsjednik Reagan u Bijeloj kući je odmjeravao je li riječ o sirijskom pokušaju “otimanja” Libanona iz izraelskih ruku i da li intervenirati.
Takve odluke nikad nisu jednostavne ni lake.
Moralni zov
Je li to prava odluka, je li ispravna, jesam li dobro postupio, što će se dogoditi, nisam li trebao… dvojio sam i pitao se i ja te davne ljetne noći 1982. godine, na palubi nekog ciparskog trgovačkog broda, na putu od Larnake prema toj istoj libanonskoj luci Tripoli. Razum je, naravno, govorio da se bolje kloniti brzih odluka i nepromišljenih poteza. Što ću ja tamo, što ako stvari odu po zlu? No, s druge strane, neki moralni zov, neki osjećaj da treba vidjeti što se točno događa, otkriti pravu istinu…
Sjetih se te davne epizode promatrajući vijesti o dolasku američkih vojnih brodova pred libanonske obale, u demonstraciji odlučnosti da se kazni režim sirijskog predsjednika Asada, nakon svih strahota u građanskom ratu u toj zemlji, osobito nakon što je upotrijebljeno kemijsko oružje.
Netko mi je na Cipru predložio da se ukrcam na taj brod. Jedan od rijetkih koji je uopće plovio za već zapaljenu luku Tripoli. U luci upoznah zapovjednika broda, pristao je da se pridružim posadi, dvojici mršavih filipinskih ili tajlandskih mornara. Stara, hrđava ruina od broda, prilično velika, poput duha je čekala mrak na kraju luke da isplovimo, a zapovjednik me uvjeravao da nose humanitarnu pomoć - vidjet ćete poslije, same deke i lijekovi dolju u potpalublju. Ona dvojica bila su tako jadna da im je bilo svejedno kamo plove, nisu oni razmišljali jesu li donijeli ispravne odluke.
Isplovismo, bez ikakvih svjetala, u crni mrak Sredozemlja. Pred Tripoli smo došli rano prije podne drugog dana, gledali s prilične udaljenosti zapaljena velika spremišta nafte u rafineriji lijevo do luke, zapovjednik je nemuštim glasom i nepoznatim jezicima pokušavao dozvati lučkog agenta u nadi da će nas nekako sprovesti do obale, premda se s palube jasno vidjela izraelska flotila i deseci torpednih čamaca usidrenih južno od luke.
Nimalo ugodna situacija. K tome, kad se zapovjednik zapio i zaspao, a ona dvojica jadnika drijemala kod brodskih strojeva, otkrio sam da je ispod deka bilo lijekova, ali bilo je i oružja.
Jesam li trebao tu biti, jesam li dobro postupio?
Na sreću, nitko nije odgovarao na zapovjednikove pozive, izraelska mornarica bila je pritajena i nije prišla da provjeri, pa krenusmo natrag. Pred sumrak, zapovjednik postavi jednog od jadnika za kormilo, okrene brod, odredi mu pravac i ode s bocom u svoju kabinu. Tamnije noći nisam nikada vidio, nema crnjeg mraka od mraka na otvorenom moru usred noći, bez zvijezda. Odjednom, stojeći na palubi, ispred pramca, u daljini, ugledah neka sitna svjetla. Nemoguće, isplovili smo u predvečerje, sad nije ni ponoć, to ne može biti Larnaka! Nemoguće! Ali, brod je nastavio, svjetla su postajala sve veća, doimalo se kao da se brod u tamnoj noći primiče nekoj manjoj luci. Ali, ne…
Odjednom se prolomi najsnažniji i najstrašniji razglas koji sam ikada čuo. Kroz mrak i preko crnih valova, vjerojatno s udaljenosti od desetak kilometara, odjednom je odjeknulo upozorenje: “This is American Sixth Fleet! This is American Sixth Fleet! Promijenite smjer ili ćemo pucati, promijenite smjer ili ćemo pucati!”
Sleđen, utrčah u kabinu, zapovjednik je upravo ustajao s golemog stola na kojem je ležao gužvajući pomorske karte, s bocom u ruci. Onaj jadnik za kormilom, koji je zaspao stojeći, naprasno se probudio od straha, od straha od zapovjednika, od straha od Amerikanaca, od straha od pucnjave. Zapovjednik ga odbaci ustranu, u kut sobe, počne mahnito vrtjeti kormilo, brod počne škripati, stenjati i skretati. Za par minuta prestane huka američkog razglasa, uronismo u mrkli mrak, po nekoj drugoj brazdi do ciparske luke. Zapalo me da držim kormilo i čuvam pravac, bez skretanja. Zapovjednik nije bio sposoban, ona dvojica su pobjegla u potpalublje. I držao sam, držao sam tako čvrsto da ni centimetra nismo skrenuli s pravca, i sve do jutra mislio - jesam li trebao ovo učiniti, je li to bila ispravna odluka?
Kako kazniti tiranina?
Sjetih se te epizode gledajući vijesti o pripremama za akciju u Siriji ne samo zbog sjećanja na tu strašnu noć, na tu unezvijerenu šetnju palubom i na taj susret s brodovljem Šeste flote, nego i zato što sam nekako siguran da je i predsjednik Obama ovih dana šetao noću hodnicima Bijele kuće s istim pitanjem: hoću li ispravno postupiti, je li to prava odluka.
Pitanja nisu nova, nova je samo inačica. Danas svjedočimo njihovoj sirijskoj verziji, jučer je to bila egipatska, tuniska, iračka ranije, ali i hrvatska, bosanska, kosovska. U slici mnogo široj i važnijoj od tog mog vražjeg broda pitanje je sljedeće: u kojem trenutku pozivi na realizam i diplomatski oprez postaju neobranjivi pred moralnim vrijednostima? U kojem trenutku treba kazniti tiraniju čak i ako pri tome zaprijeti opasnost od anarhije?
Odgovor, dakle Odluka o akciji - pri čemu je pitanje rezultata istrage UN-ovih ekipa na terenu u osnovi nevažno: njihov mandat ionako nije ni bio da utvrde tko je uporabio plin sarin, a pravu istinu ionako već znaju agenti tajnih službi koji su zasigurno mjesecima već na terenu - odluka, dakle, najviše ovisi o procjeni najveće moguće posljedice u slučaju odustajanja od akcije. Na razinama predsjednika država sve sastavnice i svi detalji svode se na samo jedno pitanje: što se najgore može dogoditi u slučaju pasivnosti i što se najgore može dogoditi u slučaju pokretanja akcije.
Odgovori na sirijske dvojbe nisu jednostavni. Kako kazniti Asada, a ne pomoći islamskim radikalima koji teže za račun šijitskih ideologa preuzeti Siriju, uz ostalo i uz pomoć al-Qa’idi? Osim jednog scenarija - naime, eventualnog zaokreta k političkom pregovaračkom procesu na temelju uvjerljivog raketnog pritiska i prijetnje daljim selektivnim naoružavanjem anti-Asadovih snaga, svi ostali redom nude zabrinjavajuće, ako ne i zastrašujuće zaključke.
Naime, upravo zbog tih mogućih “the worst case” scenarija, sirijska je kriza u ovom trenutku najveća opasnost za svjetski mir. Nikada od vremena pada Zida i urušavanja nekadašnjeg sustava međunarodnih odnosa svijet nije bio pred tako opasnom ugrozom mira, sigurnosti i stabilnosti. Nijedna kriza i ratni sukob u posthladnoratovskom svijetu, uključujući sva zbivanja duž “luka nestabilnosti” koji je povezivao ili još povezuje Balkan s Kavkazom i srednjom Azijom, nisu nosili tako negativan potencijal globalne ugroze svjetskom miru i međunarodnom poretku.
Krstareće rakete mogu biti usmjerene i mogu čak i pogađati precizno određene ciljeve, ali nepredvidivost reakcija pojedinih sudionika krize upozorava na moguće dramatične posljedice po odnose u regiji i na globalnoj razini.
(...)