Godine 1958. varaždinski tekstilni kombinat Varteks bio je industrijski kolos s pet tisuća zaposlenih. Taj golemi radnički mravinjak imao je na otoku Rabu neveliko odmaralište sa 90 postelja. Međutim, i tako majušni objekt tog je ljeta bio definitivno prevelik za potrebe radnika varaždinskog privrednog diva. Odmaralište je ostalo poluprazno, jer radnici tekstilne industrije nisu željeli ljeti na more: ljeto je bilo “za gospodu”, a varaždinski su tekstilci radije bježali na selo, obavljali poljoprivredne poslove ili dodatno radili u fušu. Stoga se u lipnju te iste ‘58 predsjednik Varteksovog sindikata - stanoviti Stjepan Kolarek - žalio u intervjuu Vjesniku: “Većina radnika je sa sela. Mnogi od njih jednostavno ne osjećaju potrebu da za vrijeme ljeta odu nekud od kuće. Kriva su stara shvaćanja i navike, protiv kojih bi se sindikat trebao intenzivnije boriti…”
Poželjna građanska norma
Ovaj intrigantni detalj pronašao sam u izvrsnoj knjizi “U potrazi za blagostanjem” koju je pred nekoliko godina objavio pulski povjesničar Igor Duda i koja prikazuje uspon turizma i potrošačke kulture u Hrvatskoj i Jugoslaviji pedesetih i šezdesetih. Ovaj člančić - kao i cijela knjiga - upozoravaju na činjenicu koja se danas zaboravlja. U vrijeme kad se ljetni odlazak na more ili godišnji u inozemstvo smatraju poželjnom građanskom normom, često se smeće s uma da je taj kulturalni obrazac u našu kulturu utisnuo socijalizam, isto kao što je u našu kulturu socijalizam utisnuo i asfaltne ceste, električnu struju i ginekološki pregled. Pri tom su se kojekakvi “prometeji s otoka Viševice” u širenju blagodati brčkanja u moru susretali s otporom gluhe, konzervativne, poluseljačke kulture koja je još uvijek živjela s ritmom zemlje i prirode i odbijala buržujski, romantični ideal primorske arkadije. No, već desetak godina nakon novinske žalopojke sirotog sindikalca Kolareka ove dvije kulture - ona njive i vrta, te ona ručnika i luftića - pronaći će svoju jedinstvenu, hrvatsku/jugoslavensku sintezu. Ta sinteza obilježit će život čitave jedne generacije domaće gornje srednje klase, i postati konstitutivno iskustvo naše kulture. A ta se sinteza zove vikendica.
I sovjeti su ih voljeli
Vikendica - ili, kako se to u socijalizmu zvalo “kuća za odmor i rekreaciju” - možda je najautentičniji izraz hrvatske i jugoslavenske polutanske kulture, kulture koja je htjela biti istodobno i socijalistički i potrošački raj, te koja je u sebi - nikad do kraja uspješno - pokušavala pomiriti industrijski, moderni kolektivizam, te tvrdoglavi, posjednički odnos prema zemlji do jučer posve ruralne zajednice. Fenomen vikendice doživio je u našoj kulturi svoj uspon, vrhunac, a sad prolazi postupni rasap, a čitavo to vrijeme fenomen vikendica činio nam se toliko normalnim da ga nismo problematizirali. Pred nekoliko mjeseci, međutim, u izdanju budimpeštanskog Srednjoeuropskog Univerziteta pojavio se zbornik “Yugoslavia’s Sunny Side” u kojem niz stranih i domaćih povjesničara raspravlja o povijesti turizma i dokolice u bivšoj državi. A unutar te knjige nalazi se i tekst povjesničarke Karin Taylor pod naslovom “My Own Vikendica - Holliday Cottages as Idyll and Investment” koji tematizira taj po mnogo čemu jedinstveni fenomen jugoslavenske kuće za odmor.
Fenomen kuća za odmor, dakako, nije unutar socijalističkog bloka bio specifičan samo za Jugoslaviju. U Sovjetskom Savezu politička i kulturna elita uvelike je naslijedila staru aristokratsku kulturu dača, u Češkoj i Slovačkoj socijalistički su podanici odušak nalazili u “čatama”, a svi koji su putovali prostorima negdašnjeg DDR-a i ČSSR-a imali su prilike u predgrađima Leipziga, istočnog Berlina ili Dresdena vidjeti čitava naselja malih drvenih koliba s vrtom i roštiljem koje su služila kao pribježište od nebodera.
Rankovićevo škrgutanje
Pa ipak, nigdje na Istoku fenomen vikendica nije dobio karakteristike kao u Jugoslaviji, gdje vikendice počinju poprimati hibridnu funkciju - postaju pribježište iz grada, i solucija za ljetne raspuste, i odgovor za žudnju za zemljom i poljem, te na koncu i ekonomska investicija. Kao takve, one su bile simptom, ali i odušak za unutrašnja proturječja socijalizma, sustava koji ih je stvorio i s čijim nestankom počinje njihov suton.
Fenomen prvih vikendica u Jugoslaviji je skopčan s kasnim pedesetim godinama, i u prvom razdoblju vikendice su privilegij političke i društvene elite. Kao znak privilegija i ne-socijalističkog bogaćenja, vikendice stoga početkom šezdesetih dospiju i pod političku sumnju, pa će zloglasna babaroga jugoslavenskog represivnog aparata Aleksandar Ranković 1962. poslati pismo jugoslavenskom Centralnom komitetu u kojem optužuje “veći broj pojedinaca” da vikendice grade pozajmljujući iz stambenih fondova.
No, takvo škrgutanje zubima teško da je moglo imati učinka u zemlji u kojoj je i “najveći sin naših naroda i narodnosti” prvi sagradio vikendicu na brionskom otočiću Vangi. Kao i u mnogo čemu drugom, Tito je bio onaj koji je potrošačkom društvu SFRJ davao mjeru i smjer, tako da tijekom šezdesetih i sedamdesetih vikendice postaju legitimna aspiracija, a za veći dio srednje klase i norma. Broj vikendica raste, tako da ih je 1971. godine 212.000, a 1986. već debelo preko pola milijuna, pri čemu taj broj ne uključuje nelegalne i divlje gradnje koje u to vrijeme već dobrano nagrizaju Jadran. Razdoblje do 1980. u Jugoslaviji je razdoblje najvišeg rasta standarda, krediti koji nisu ukalkulirali inflaciju gradnju su činili smiješno jeftinom, a radno vrijeme do dva ili tri davalo je veliku količinu slobodnog vremena za popodnevno cementiranje, šaližavanje, okopavanje, nalijevanje ploče i postavljanje pločica. Zajedno s pravljenjem domaćeg vina, zidanje vikendice postaje dio muške kulture dokolice, a takav spoj fuša i jeftinog financiranja vikendicu uz more prvi put čini dostupnom radnicima i nižoj srednjoj klasi.
Vikendaška komuna
Ta era stvorila je danas najveće vikendaške enklave na Jadranu: Fažanu i Premanturu u Istri, otoke Vir i Ugljan, Novalju, Brodaricu kod Šibenika, Stupin i Čeline kod Rogoznice, Sevid i Vinišće, Okrug na Čiovu kod Trogira, bračku Osibovu, Nečujam na Šolti, Brzet, Pisak i Marušiće kod Omiša, Zaton kod Dubrovnika. Svaki veliki urbani areal uspostavlja svoju “vazalnu” vikendašku komunu: Ljubljana jug Istre, Rijeka Novalju, Zagreb Krk, Ugljan i Crikvenicu, Šibenik Brodaricu, Split Okrug, Marušiće i Nečujam, a Beograd Herceg Novi. Rapidni rast vikendaških naselja uskoro postaje i prostorni problem, pa Karin Taylor navodi niz tekstova geografa i urbanista koji upozoravaju na prostorne štete vikendaštva, a neki su od tih tekstova još iz sredine sedamdesetih. U socijalističkoj Jugoslaviji i Hrvatskoj, vikendica je očito bila svojevrsni kulturni moloh koji je u sebi spajao više proturječnih žudnji. Dakako, služila je trajnom i tobože besplatnom ljetovanju. Ali, u zemlji gdje je postojao zazor prema bogaćenju i gdje su ljudi listom živjeli u društvenim stanovima, ona je utaživala žudnju čovjeka da ima nešto svoje. Za građansku klasu, ona je bila znak obnovljenje samosvijesti nakon poratne otimačine imovine. Za radništvo, simbol uspjeha u životu.
Model raja
Za gastarbajtere, pokazni poligon bogatstva. Za kulturu koju su “rumene zore” i “maljčiki” iščupali sa sela, vikendica je bila način da se vrati zemlji, điranju, pomidoru i raštiki, ali sada u fuziji s novom, društveno promoviranom kulturom kupanja i plaže. U zemlji bez pravih poduzetničkih prilika vikendica je i oblik investicije. Od osamdesetih, ona postaje i izvor zarade, pa vlasnici vikendica sve češće zarađuju dodatni prihod iznajmljujući jedan kat, a boraveći na drugom.
Međutim, model raja koji je uspostavila jedna generacija uskoro će - nakon rata i propasti socijalizma - pokazati pukotine. Prostori vikendaške izgradnje pokazali su se u pravilu kao prostori niske urbaniziranosti i prostornog reda, pa su se jadranske arkadije izvrgle u potpuno ruglo, o čemu svjedoče “blistavi” primjeri Čiova, Vira, Rogoznice. Kuće koje su jednom građene u nedirnutoj arkadiji danas su nerijetko zagušene među apartmanskim grdosijama, bez pogleda i svjetla. Vikendica se uskoro pretvara u oruđe patrijarhalnog tlačenja, u kojem mladi parovi provode ljeto s roditeljima, a majke i roditeljice bivaju osuđene provoditi “odmor” tako što će se s jednog šporeta preseliti na drugi i nastaviti voditi kućanstvo, ali ovaj put veće kvadrature, i još s vrtom.
Slobodna Dalmacija nedavno je objavila temat o vikendašima kroz priču pet žena koji pokazuje taj raspon: od fanatičnih zaljubljenica koje svaki petak hrle u surogatni raj, do žena koje priznaju kako im je vikendica noćna mora, kako ih pretvara u dvostruke sluškinje i osuđuje na uvijek isti, skučeni horizont jedne vale i plaže. U međuvremenu, pojavila se nova generacija koja radi do pet ili šest, za “faturete” i zidanje nema vremena, a u kulturu i generacijski kod ugrađeno im je kretanje, istraživanje, mijenjanje ljetnog boravišta. Za mlađu generaciju, vikendica postaje potpuno “out”.
Titoistička arkadija
U međuvremenu, i samo posjedovanje vikendice postaje sve nedosežnije. Vikendaška naselja u domaćem urbanizmu postaju opravdano omražena, tretiraju se kao svojevrsna prostorna caulerpa taxifolia, pa se listom likvidiraju iz prostornih planova. Prostorna ograničenja čine parcele sve skupljima i rjeđima, a cijene nekretnina na Jadranu u jednoj su dekadi skočile u nebo. Istodobno, na tržište ulaze stranci koji hoće svoj dio negdašnje titoističke arkadije.
Generacija koja je zidala vikendice suočava se s tim da im odrasla djeca nemaju novca za stan, obiteljsku djedovinu nerijetko dijeli više sestara i braće od kojih oni siromašniji nukaju na prodaju. Vikendice dobivaju nove - često strane - vlasnike, a novac od prodaje investira se u studiranje u Zagrebu, u garsonijere za mlade parove, u specijalizacije… Pred nekoliko godina tako su me čak i Beograđani uvjeravali kako su u Beogradu stanovi poskupjeli jer su ih masovno kupili Crnogorci novcem koji su dobili prodajući zemlje u Sutomori, Perazića Dolu ili Reževića Rijeci.
Samim tim, mijenja se i klasna slika vikendaških arkadija. Na Čiovu, gdje su moji davno osamdesetih gradili kućicu, danas su u susjedstvu Francuzi, Švedi, Poljaci, Litvanci. Poznajem jednu uvalu na Braču u kojoj su sedamdesetih kuće uz more sagradili profesor brodogradnje, škverski cjevar i radnik tiskare.
Privilegij bogataša
Osim dvije-tri, većinu kuća u vali kupili su novi vlasnici, kuće su dozidane i danas imaju bazene, a ako biste danas htjeli tamo imati svoju ubavu vilu, morate imati “u špagu” pola milijuna eura viška. Ljetna vila vratila se statusno na isto onu točku gdje je u pedesetima počela: opet je privilegij bogataša. Ono između - zlatno doba vikendaštva - tek je kratki ekskurs povijesti koji se neće ponoviti, koji je kulturno i ekonomski preminuo, a mnogi će danas reći kako je prostorno ostavio samo nepopravljivu štetu.
Ali, taj ekskurs povijesti, to zlatno doba vikendaštva, ostaje kao memorija i kao povijesno iskustvo. Ostaje kroz prepoznatljive slike, madelaine kolačiće socijalističkog ljeta: zrikavci, terasa sa mozaičkim taraco pločicama, gola žarulja koja visi s crnog trožilnog kabela, tarantele koje podvečer gmižu zidom, smućkani fla-vor-aid sok te štramac i peraje koji leže u vrtu među điranjima i mirišu na pregrijanu gumu. To su bile naše vange i brioni, žudnja i sreća jedne generacije koja neumitno odlazi.