Vladimir Bakarić, komunistički lider koji je gotovo 40 godina vladao Hrvatskom i kreirao njenu političku sudbinu, jedan je od glavnih teoretičara jugoslavenskog puta u socijalizam i bliski suradnik Josipa Broza Tita . Nakon raspada Jugoslavije brzo je pao u zaborav, a u novim reinterpretacijama povijesti tek je usput spominjan kao nedovoljno nacionalno osviješteni političar. Titov gubernator Hrvatske, koji je kao i njegov politički proteže umro na položaju, bio je samozatajna, nekarizmatična, povučena osoba, štreberski, birokratski tip, često spor i s nekim velikim manjkom energije. Nije čudno da je već u mladosti nosio nadimak “Mrtvac”.
Ovih ga je dana, posve neočekivano, u središte interesa ubacila jedna depeša iz 2009. godine tadašnjeg američkog otpravnika poslova iz Beograda, koja je u mnoštvu hakiranih WikiLeaksovih dokumenata američke diplomatske službe iscurila u javnost. U tom dopisu o razgovoru s “prvom udovicom SFRJ” Jovankom Broz, osramoćenom i odbačenom suprugom jugoslavenskog vođe Tita, navode se među raznim pikanterijama (ali i povijesnim ludostima) i njene riječi da je ostarjeli komunistički diktator navodno razmišljao o Bakariću kao svom nasljedniku. Postoje čak dokumenti koji potvrđuju kako se neposredno nakon Titove smrti u jugoslavenskom vrhu razmišljalo da se izokrene republički redoslijed u Predsjedništvu SFRJ te da, umjesto Makedonije koja je tada bila prva na redu, vodstvo preuzme Hrvatska, odnosno Vladimir Bakarić kao neka vrsta prirodnog nasljednika i nastavljača Titova djela. I američki Times u analizi situacije nakon Titove smrti napominje da je Bakarić najvažnija ličnost posttitovske Jugoslavije.
Titov nasljednik
Nekako se s Jovankinom WikiLeaksovom depešom poklopilo da je mladi hrvatski povjesničar Dino Mujadžević predao u tisak izdavačkoj kući Plejada svoju knjigu “Bakarić - politička biografija”, koja nakon 20 godina marginaliziranja progovara o presudnom političkom liku koji je obilježio hrvatski politički i društveni život u drugoj polovici 20. stoljeća. Konačno on je, kaže Mujadžević, s Edvardom Kardeljem i osmislio socijalističko samoupravljanje te stvorio uvjete za decentralizaciju federacije, čime je koncept “hrvatsko-slovenskog” socijalizma u Jugoslaviji nadvladao nad “srbijanskim” koji se zalagao za manja prava republika i veću centralizaciju države. Zbog toga i američki povjesničar Denison Rusinow u knjizi “The Yugoslav Experiment 1948-1974” tvrdi da je nakon Tita upravo Bakarić najvažnija politička ličnost novije hrvatske povijesti.
No, u Hrvatskoj se nitko nije želio latiti proučavanja Bakarića. Mujadževića ta činjenica ne čudi.
- Bakarić nikada nije bio vođa, već birokrat. Jedan je od rijetkih tako visokopozicioniranih i utjecajnih ličnosti koji u sustavu koji se i temelji na glorifikaciji vođa nije gradio vlastiti kult ličnosti - kaže Mujadžević koji od 2008. radi u Hrvatskom institutu za povijest (prije toga radio je u uredništvu Hrvatskoga biografskog leksikona u sklopu Leksikografskoga zavoda “Miroslav Krleža”).
Prema njemu, proučavanje hrvatske povijesti druge polovice 20. stoljeća ne može se zamisliti bez Bakarića, koji je svojim djelom i politikom imao izravan utjecaj i na rasplet jugoslavenske krize s kraja 80-ih i početka 90-ih, premda je umro 1983. godine, niti tri godine nakon Tita.
Poticaj liberalima
- Bakarić je svojim potezima umnogome potaknuo liberalizaciju režima, ali s druge strane nije prezao ni od represije kad bi osjetio da je njegova politička opcija ugrožena. On je, recimo, u 60-ima bio zaštitnik Franje Tuđmana, da bi ga onda upravo on politički likvidirao. Bio je idejni začetnik Hrvatskog proljeća i ‘duhovni otac’ Savke i Tripala. Kasnije je, zajedno s Titom, ugušio taj liberalni pokret unutar hrvatskog i jugoslavenskog partijskog i socijalističkog života. Bakarića, zapravo, nisu voljeli ni komunisti, ni liberali, ni Hrvati, ni Srbi.
Komunisti, poput praxisovaca, smatrali su ga desničarem jer se zalagao za tržišnu ekonomiju, deetatizaciju države i za njihov ukus previše “uvažavao nacionalno”. Za liberale je bio dogmatski marksist, za Hrvate je bio Jugoslaven i za njih je on čovjek koji je ugušio 1971. Za Srbe je hrvatski nacionalist koji je svojim djelovanjem pogodovao Hrvatskoj na šetu Srbije. Prema Dobrici Ćosiću i nekim drugim srpskim autorima, političar koji je s pozicija hrvatskog nacionalizma smanjivao utjecaj Srbije i Beograda u Jugoslaviji.
- On je bio kompleksna osoba, a moj rad nije nastao s idejom da glorificiram ili obezvređujem Bakarića s ove ili one pozicije, nego da bez crno-bijelog pristupa pokažem političku karijeru tog važnog čovjeka hrvatske povijesti - kaže Mujadžević.
Bakarić se rodio u građanskoj intelektualnoj obitelji u Velikoj Gorici u ožujku 1912. godine. Otac mu je bio sudac u Kraljevini Jugoslaviji, a majka učiteljica. On je kao odličan đak upisao zagrebački Pravni fakultet, na kojem je i doktorirao. Iako je, prema vlastitom priznanju, na studiju više inklinirao prema HSS-u, ipak je 1933. pristupio komunistima, da bi dvije godine kasnije, kao obrazovan i “teoretski potkovan kadar” postao šef partijskog podmlatka - SKOJ-a.
Odmah nakon okupacije Hrvatske Bakarić se uključuje u partizanski pokret, ali 1941. godine zamalo pada jer je u unutarpartijskom obračunu sa sovjetskim obavještajcem Josipom Kopiničem, koji se želio nametnuti kao organizator otpora, bio jedini visoki dužnosnik KPH koji se stavlja na njegovu stranu. No, tada ga Tito, kao i nekoliko puta kasnije, spašava od degradacije.
Iako su to bila skliska vremena, Bakarić se izvukao partijskom opomenom, a Tito ga onda šalje na dužnost političkog komesara u Glavni štab Hrvatske.
- Tito inzistira da u vrhu hrvatskog partizanskog pokreta budu Hrvati kako bi se i na taj način poslala poruka hrvatskom stanovništvu - kaže Mujadžević.