Dok izlazi iz crnog Lexusa 450h, Pavao Vujnovac, direktor i vlasnik Prvog plinarskog društva (PPD), koji će sljedećeg tjedna navršiti četrdesetu, kaže kako je zadovoljan svojim skoro dvije godine starim hibridnim terencem na kojem brojač pokazuje 180.000 kilometara i objašnjava prednosti vozila čije su pogonsko gorivo benzin i struja.
- A plin? - pitam ga.
Osječanin čija tvrtka, sagrađena na plinskom biznisu, ima strelovit uspon i neodoljivo podsjeća na priče iz američkog sna, na moju šalu razvlači lice u širok osmijeh. Taj krupni, ali nadasve jednostavan muškarac, imao je sreću da se u pravo vrijeme nađe na pravom mjestu: 14. veljače 2006. zaposlio se u Prvom plinarskom društvu u Vukovaru kao savjetnik za prodaju.
Godinu dana prije toga diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Put do diplome, kaže, malo se odužio jer je, studirajući, uvijek nešto i radio. Osječki dečko, rođen i odrastao u najužem gradskom središtu, u današnjoj Županijskoj ulici, preko puta katedrale Svetog Petra i Pavla, nije se libio ni pranja čaša za šankom kafića, konobarenja i vođenja restorana.
Njegov životopis, baš kao i uspjeh PPD-a, također se dodiruje s pričama iz američkog sna, gdje su mnogi akteri, danas bogati poslovni ljudi, u mladosti radili sve čega su se dohvatili: od raznošenja novina, do istovara robe.
Kad se javio na natječaj, o plinskom biznisu nije puno znao. PPD je bila mala firma s dvadesetak zaposlenih i za nju, izvan Vukovarsko-srijemske županije, gotovo da nitko nije ni čuo. Poduzeće je bilo u mađarskom vlasništvu, u posjedu tvrtke E.ON DDGAZ, koja je, pak, bila dio moćnog njemačkog E.ON-a. Posjedovala je 600 kilometara plinske mreže, izgrađene kreditom od 17 milijuna eura. Posao nije cvjetao, obroci kredita sve su se teže vraćali, počeli su ozbiljni problemi.
Devet mjeseci nakon što se zaposlio u PPD-u, Vujnovac će se latiti nezahvalna posla: postat će voditelj financija i prodaje. Iako je nova titula zvučala laskavo i mogla je goditi mladom čovjeku koji se tek zaposlio, posao nije bio jednostavan. Nakon što se mađarski direktor razišao u mišljenjima s vodstvom u Budimpešti, PPD se odjednom našao ni na nebu ni na zemlji. Početkom 2007. E.ON će Vujnovcu ponuditi direktorsko mjesto.
- Gušio nas je kredit kojeg smo za izgradnju plinske mreže podigli u mađarskoj CIB banci. Rok vraćanja bio je kratak, samo sedam godina, kamata previsoka za razinu poslovanja koju smo ostvarivali i koje nije bilo takvo da bismo rate mogli uredno vraćati. Vlasnik je počeo razmišljati o povlačenju iz PPD-a, prisjeća se Vujnovac dok razgovaramo u njegovu prostranom zagrebačkom uredu, na sedmom katu poslovnog centra BCI, naslonjenog na Hotel Internacional.
Nova nevolja koja se nadvila nad PPD, kasnije će se pokazati kao daleko svjetlo Vujnovčeve sretne zvijezde. No, u svemiru problema u kojem je tada lebdjelo Prvo plinarsko društvo, odluka moćnog njemačkog E.ON-a da se povuče iz posla u Hrvatskoj tada je djelovala zloslutno.
Hrvatska je ispala s popisa zemalja u kojima su Nijemci željeli raditi i investirati. Za razliku od Mađarske, gdje je E.ON imao itekako razgranate poslove - bili su, među ostalim, vlasnici distributivnih mreža kako za plin tako i za struju, imali su skladišta za pet milijardi kubika plina i tri termoelektrane - posao u Hrvatskoj bio je tek simboličan. Posjedovali su manje udjele u nekim poduzećima preko svojih tvrtki E.ON Italy i E.ON Hungary, a kad su odlučili napustiti Hrvatsku, željeli su se riješiti i PPD-a. Za posrnulu tvrtku, s teškim dugom oko vrata, međutim, nije bilo kupaca. O nekakvoj zaradi na prodaji PPD-a Nijemci nisu mogli ni razmišljati - bilo im je važno iz cijelog posla izaći sa što manjim financijskim ožiljcima: tvrtku prepustiti nekom tko je voljan preuzeti dugove PPD-a, prije svega bankovni kredit.
Godina je 2010. Vujnovac je već mnogo naučio o plinskom biznisu. Kako sam kaže, znanja stečena na fakultetu bila su samo okvir slike koju je valjalo ispuniti bojama. Posao ga je tjerao da bude i računovođa i pravnik, da reagira brzo i odgovorno, da stalno putuje i uči kako držati glavu nad vodom u brzacima hirovite rijeke zvane plinski biznis. U odnosu na ono što je o tom poslu znao kada je prije tri godine u njega ušao, sada se već osjećao stručnjakom.
Ponuda da vlasnički preuzme PPD koju je te 2010. Vujnovac dobio od E.ON-a, bila je veliki izazov. Prihvatio ga je, svjestan izreke da ne profitira onaj tko ne riskira. Preuzeo je dio kredita posrnulog poduzeća i povezao se s tvrtkom E.ON Ruhrgas, koja je trgovala plinom u cijeloj Europi. Zajednički su počeli raditi na otvaranju tržišta plina u Hrvatskoj.
Nijemci su u tome imali velikog iskustva u Mađarskoj, zemlji koja je u Europsku uniju ušla devet godina prije Hrvatske. Vujnovac proučava mađarski model liberalizacije plinskog tržišta, ulazi u sve pore tog složenog procesa, znajući da će se slično događati i u Hrvatskoj.
Najmanje dva dana u tjednu bio je u Budimpešti, u tamošnjem sjedištu E.ON-a, ili u Njemačkoj, gdje je u Düsseldorfu centrala tog energetskog giganta, među ljudima, stručnjacima za trgovinu plinom. Možda mu se u tom svijetu činilo da im kroz vene, umjesto krvi, teče plin: znali su sve tajne unosnog biznisa, kojima nije lako ovladati. Znao je da ima tvrtku čiji su najveći kapital bili mladi ljudi koje je okupio i koji su zajedno s njim učili o poslu za kakav Hrvatska tada nije imala stručnjake. Kad je počela utrka zvana otvaranje tržišta plina, bili su potpuno spremni. Mala tvrtka iz Vukovara imala je ono u čemu im u Hrvatskoj nitko nije mogao konkurirati: znanje, ili ono što se u svijetu biznisa zove know how.
Sve to dogodilo se u vrijeme kada je Vladu vodio HDZ i kada je na čelu Ministarstva gospodarstva bio Đuro Popijač. Vujnovcu je to ključni argument kojim ruši teorije kako je za njegov uspjeh bilo ključno prijateljstvo s aktualnim ministrom gospodarstva, Osječaninom Ivanom Vrdoljakom.
- Naravno, poznajem Vrdoljaka. Nije ništa neobično da se u gradu veličine Osijeka poznaju ljudi iz iste generacije. No, sjeme uspjeha iz kojeg je proklijao PPD, posijano je daleko prije nego što je Vrdoljak postao ministar - tvrdi vlasnik PPD-a, Pavao Vujnovac.
Kao srednjoškolac i student, Vujnovac je ganjao loptu, što košarkašku, što rukometnu, na asfaltnom igralištu osječkog Sokola i u dresu rukometnog kluba Metalac. Trenirao je i džudo. Imao je i društvo za belot i preferans. Negdje na tim sportskim relacijama družio se i s Vrdoljakom, koji se, prije nego što je zaplivao vodama politike, u Osijeku, u tvrtki ATO Inženjering, također okušavao u poduzetništvu. Za razliku od Vrdoljaka, Vujnovca, međutim, politika nije privlačila. Nije bio, a nije ni danas, ni u jednoj stranci. Od politike, draži su mu, kaže, bili brojevi. Matematiku je zavolio još u osnovnoj školi Braće Ribar, a tu ljubav u Matematičkoj mu je u gimnaziji učvrstio profesor Ilija Ilišević. Pokazivao je zanimanje i prema jezicima, osobito engleskom i njemačkom, no matematika ga je odvela k ekonomiji.
U njegovu prostranu uredu odakle puca pogled na istočni dio Zagreba nastavljamo razgovor o ključnim točkama koje su Prvo plinarsko društvo dovele u vrh uspješnih hrvatskih tvrtki s značajnim postocima rasta i predviđanjima da će u ovoj, zalazećoj 2014., ostvariti prihod veći od milijardu kuna. Vujnovac djeluje smireno i opušteno, bez grča koji bi nekom na lice navukla činjenica da mu dnevno kroz ruke prolaze na stotine tisuća kubika plina, čija je vrijednost milijunska. Govori na način kako bi to možda činila i osoba koja radi posve obične svakodnevne, rutinske poslove, bez rizika i stresa.
Na kraju mandata ministra Đure Popijača odškrinuta su vrata liberalizaciji plinskog tržišta u Hrvatskoj. Ključni trenutak bilo je otvaranje plinskog interkonektora kod Donjeg Miholjca, na granici Hrvatske i Mađarske. To je bio okidač za otvaranje tržišta plinom, a onda i za promjenu zakonske odredbe da jedan potrošač ne može imati dva opskrbljivača plinom na istom mjernom mjestu. No, puna liberalizacija tržišta plina, priznaje Vujnovac, nastupila je u vrijeme kada je na čelu ministarstva gospodarstva bio Radimir Čačić.
(...)