Prije dva tjedna Masahiro Okamoto otvorio je prvi japanski restoran u Splitu . “Samurai” je već privukao zaljubljenike u japansku kuhinju, kao i mnoge znatiželjnike. Svi oni mogu uživati u hrani koju priprema Masahirova sestra Atsuyo, koja je s njim doputovala iz Japana, a povremeno pomaže i njegov sin Hiroto.
Simpatični Japanac, koji se u Split doselio u travnju, većinu vremena provodi u restoranu. U njemu smo i razgovarali, okruženi gostima. Neki od njih sjajno barataju štapićima, drugi tek nabadaju. Masahiro cijelo vrijeme dok razgovaramo brižno motri goste - kada jednome od njih ispadne štapić na pod, ne dopušta mu da ga obriše i ponovno koristi, nego žuri u kuhinju po čisti. Kaže - takvo što je normalno, svoje goste treba poštovati i dati im najbolje što možeš.
- Trudimo se dati sve od sebe. Dosta sam putovao svijetom i ponudu hrane smo sastavili po uzoru na japanske restorane na Zapadu. Mislim da smo napravili dobar posao - kaže Masahiro dok lagano pijemo svježi zeleni čaj bez šećera, poslužen u tipičnoj japanskoj posudici. Restoran je uređen minimalistički, kaže ponosno vlasnik, koji ga je sam uredio. Na zidovima su fotografije japanskih pejzaža i jedan prekrasni kimono.
Masahiro se u Split nepopravljivo zaljubio 2006. Upoznao je danas najboljeg prijatelja iz Splita, koji mu je poslao neke fotografije svojega grada. One su ga vrlo zainteresirale. Kaže kako je mnogo putovao svijetom, ali nikad nije vidio ništa slično gradu neobičnog imena, smještenom u srcu Europe. Odlučio je sam se uvjeriti je li to istina, pa je uzeo godišnji odmor i otputovao u Split. Stvarnost je, priznaje s osmijehom, bila čak i bolja od fotografije.
- Od tada do danas dolazio sam mnogo puta. Sigurno sam 15 puta posjetio grad. S vremenom je u meni raslo zasićenje poslom koji sam radio u Japanu, umorio sam se od njega, a ideja da se preselim u Dalmaciju bila je sve primamljivija. Split je siguran grad i vrlo je čist, zbog čega ga moji sunarodnjaci jako vole - kaže Masahiro.
Razmišljao je dugo. S jedne strane bio je uhodan život u Nagoyi, gdje je radio kao dizajner automatskih mjenjača za Toyota i Hyundai automobile, a druge privlačnost Splita i novog početka. Na kraju je donio odluku - spakirao je kovčege i preselio se u grad pod Marjanom. Odluka da otvori restoran “Samurai” već mu je bila na pameti, jer je prilikom posjeta gradu shvatio da u njemu nema japanskog restorana.
- Prije nego što sam došao, vidio sam neke hrvatske ministre kako gotovo mole strance da investiraju. Nadao sam se da je situacija sa zakonima i pravilnicima u Hrvatskoj nešto više zapadnjačka, pa sam odlučio ovdje uložiti svoju ušteđevinu. No, vi ste bivša socijalistička zemlja i to se još uvijek vidi. Ne znam sad sve detalje, nikad nisam živio u socijalizmu, ali mi se čini da put iz jednog sustava u drugi nije nimalo lagan. No vjerujem da će se sve uskoro promijeniti zbog EU - kaže Masahiro.
Otvaranje restorana u Hrvatskoj, priznaje, nije bio lak posao. Nimalo. Zapravo, da nije imao pomoć prijatelja iz Splita, sumnja da bi mu pothvat otvaranja uopće pošao za rukom. Dobivanje svih potrebnih dozvola oduzelo mu je mnogo više vremena nego u Japanu.
Trebala su mi dva i pol mjeseca da prikupim sve papire. Kod kuće bi isti posao trajao dva tjedna. Bitka s dozvolama bila mi je zaista teška, jer toga u Japanu nema. Kad sam počeo s radovima u prostoru, svaki dan mi je netko dolazio i objašnjavao što trebam raditi. Gotovo sam poludio, jer je svatko imao drugo rješenje. Ja sam dizajner, nacrtao sam prostor, a onda je svatko imao drugačiji savjet s obzirom na svoje iskustvo - sjeća se Masahiro. Iznenadilo ga je što je morao u restoranu zaposliti i hrvatske državljane, ali se tome spremno pokorio i zaposlio dvoje ljudi. Kaže da mu je to povećalo iznos investicije, ali se nije bunio. Uostalom, ne buni se na bilo koju od odredbi zakona. Kaže: propisi se uvijek moraju bez prigovora poštovati.
- Iznenadile su me brojne stvari. Recimo, moram imati uređaje koji kontroliraju glasnoću glazbe. Inspektori su mi također zbunjujuća novost. Kod nas u Japanu toga nema. Svatko od nas kontrolira sam sebe: glasnoću glazbe, kvalitetu namirnica, izdavanje računa... Na sve moramo sami paziti i zapravo sami sebe kontroliramo. U Hrvatskoj ne, ovdje država kontrolira svoje građane. Bilo mi je teško to razumjeti - priča simpatični vlasnik restorana.
Priznaje da ga je prijatelj nasmijao objašnjavajući mu zbog čega su uvedeni fiskalni računi. Smijeh je bio izraz nevjerice, kaže, jer mu je nezamislivo da se sav promet ne prijavi državi. No, fiskalni računi sami po sebi ga baš ne nasmijavaju, dapače, ima priličnih muka s njima.
(...)