Vrati li ministar obrane Ante Kotromanović vojnu pričuvu, Hrvati se, bar za sada, ne moraju bojati. Novca nema ni za poštanske marke za pozive, a još manje za višednevni boravak u rezervi, što je godinama bila noćna mora svakog tko je odslužio vojni rok. Ali, istovremeno, ako je suditi po Mirjani Krizmanić, potreba za služenjem vojnog roka, pa tako i za pričuvnom, ipak postoji.
“Ovi današnji dečki koje mame paze i maze ne znaju sami ni baciti smeće, a kamoli napraviti krevet. To su prije ipak u vojsci naučili, pa bi mnogima vojna obuka i danas dobro došla”, kaže profesorica Krizmanić.
‘Nemamo za to novca’
Kotromanovićevu inicijativu za uvođenje pričuve vojni analitičar Igor Tabak ocjenjuje nerealnom. “Nema šanse, nemamo za to novca”, a poznati psihijatar dr. Veljko Đorđević nema utješnu poruku za simulante, ako pričuva ipak profunkcionira.
“Danas više nije moguće prevariti vojne liječnike. Sve ono što se prije izmišljalo kako bi se izbjegla vojska i rezerva sada nije moguće primjeniti. Medicina je u međuvremenu otišla toliko naprijed da simulantima ništa ne pomaže. Sve se može provjeriti.”
Kada se u omraženoj bivšoj državi, u još omraženijoj JNA, odgulio vojni rok, 12 ili 15 mjeseci, muke nikako nisu prestale. Zvali bi vas u rezervu bar jedanput godišnje, a neke i po dva, tri puta. Nije bilo baš sve tako crno, jer se rezervist na koji dan odmorio od šefa, žene, djece, punice, a povratak kući obavezno je vodio preko birtije, pa bi se rezerva znala otegnuti još koji dan duže. Ali, kada su kuriri sve češće usred noći kucali na kućna vrata da bi uručili poziv, stvorena je prava tvornica lažnih ispričnica za izbjegavanje rezerve. Mašti nije bilo kraja. Uostalom, kao i za oslobođenje služenja vojnog roka.
U Hrvatskoj vojsci mnogo se toga promijenilo, jer je to bila naša vojska i entuzijazam je bio sasvim drukčiji, ali kada više nije bilo neprijatelja, pala je i želja ići u pričuvu. Ponovo su proradile sve moguće liječničke svjedodžbe za izbjegavanje pričuve, a onda je hadezeov ministar obrane Berislav Rončević 2008. ukinuo služenje vojnog roka, pa je tako i pričuva otišla u zaborav. Nije više bilo onih tako tipičnih slika kada se rezervist, uvučen u premalene vojne hlače zbog narasle trbušine, obrastao u bradu, klateći vraća kući, nakon što je nekoliko dana bio stup obrane države.
Autor ovih redaka može iz prve ruke posvjedočiti što su rezervisti sve izmišljali da izbjegnu rezervu, jer je godinama nakon što je prošao vojnu obuku u Mariboru bio član komisije za mobilizaciju u zagrebačkoj općini Centar. Na dugačkom popisu onih kojima je trebalo uručiti poziv bili su inženjeri, profesori, nezaposleni i svima se po noći kucalo na vrata. Oni vještiji, koji su već imali iskustva, unaprijed su nabavljali liječnička uvjerenja o raznim bolestima, naravno bez datuma, koji su sami nadopisali dok je zvono na ulaznim vratima nemilosrdno paralo uši, a kurir uporno zvonio sve dok netko nije otvorio. Turnuli su mu pod nos “ispričnicu”, što je značilo da se ostaje u krevetu, a ne ide u vojarnu.
Ipak, najčešće bi polupreplašena bolja polovica odškrinula ulazna vrata stana, dok bi vrli “vojak Švejk” upravo zatvarao vrata ormara u koji se privremeno sakrio ili bi kakva bakica kuriru mobilizatoru rekla da njenog unuka nema već duže vrijeme, jer se odselio u Australiju. Posebno vješti u izbjegavanju vojnog roka i rezerve u bivšoj državi bili su Albanci, koji su pred liječnicima padali u nesvijest, a u ekstremnim slučajevima se i samoozljeđivali. Kako im zbog oficira koji su pretežno bili Srbi i nije bilo lako u JNA, razvio se pravi vodič za dezertere, s detaljnim opisima svih bolesti koje se mogu simulirati.
Psihički problemi
“Najčešće se izmišljalo da postoji neki psihički problem, pa su oni najuporniji znali i mjesecima ostati u bolnici na promatranju, prije nego što je vojna komisija potpisala rješenje kojim je simulant mogao otići kući, a ne u vojsku”, kaže jedan poznati zagrebački vojni liječnik, koji je i sam imao pred sobom uporne simulante koji su do najmanjeg detalja razradili metode kako će dokazati da su “bolesni”.