Sjeverna Koreja uspješno je prošlog tjedna provela podzemni test nuklearnog oružja, što je rezultiralo potresom snage između 4,9 i 5,1 po Richterovoj ljestvici. Test je proveden protekle srijede na nuklearnom poligonu Punggye-ri, u provinciji Sjeverni Hamgjong. To je prvi nuklearni test od veljače 2013., no od posebnog značaja su sjevernokorejske tvrdnje da se ovaj put radilo o testiranju termonuklearnog, odnosno hidrogenskog oružja.
Test je izazvao lavinu osuda diljem svijeta, uključujući osude svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a. Test je osudila i Kina, koja je jedina preostala saveznica Sjeverne Koreje.
Ako su istinite tvrdnje da je Sjeverna Koreja testirala termonuklearno oružje, to bi značilo da je ostvaren veliki napredak u konstrukciji nuklearnog oružja i da se otvorio put za stvaranje operativno upotrebljivog arsenala. Ova zemlja je do sada raspolagala samo starijim i slabijim tipom nuklearnog oružja, fisijskim oružjem.
Neuspješan test?
Ipak, vrlo je upitno je li Sjeverna Koreja doista aktivirala termonuklearno oružje. S obzirom na jačinu podrhtavanja tla izazvanog detonacijom koje su izmjerile brojne seizmološke postaje, snaga detonacije je najizglednije bila u rasponu od 5 do 8 kilotona TNT-a, no ovisno o dubini mogla je biti i malo snažnija. To je gotovo jednako snazi pokusa iz 2013., kada je detonirana fisijska naprava. Treba također imati na umu da je najslabije termonuklearno oružje do sada testirano, indijska bomba Shakti I detonirana 1998., imalo snagu između 30 i 40 kilotona TNT-a, što je 5-6 puta snažnije od sjevernokorejskog pokusa.
Jedino objašnjenje koje bi opravdalo tako nisku eksplozivnu snagu u termonuklearnom oružju je neuspješan test, tzv. fizzle. Taj pojam označava nuklearnu detonaciju koja je drastično podbacila u stvarnoj snazi u odnosu na očekivanu. Posljedica je neiskustva, loše konstrukcije ili nekvalitetnih materijala, te su slične incidente imale sve nuklearne sile tijekom razvoja svojih nuklearnih arsenala. No čak i u slučaju fizzlea, testovi termonuklearnog oružja u kojima je do njega došlo svejedno su bili u rasponu od više desetaka, pa i stotina kilotona TNT-a. Izuzetno malu snagu sjevernokorejskog testa eventualno može objasniti ne samo da je došlo do fizzlea, nego i da se nije radilo o istinskom termonuklearnom oružju, nego o o fisijskom koje je samo pojačano fuzijom.
Fisijsko oružje je relativno primitivno, a najmoćnija fisijska bomba ikad testirana imala je eksplozivnu snagu jednaku 500 kilotona TNT-a, odnosno 0,5 megatona. Fisijsko oružje dolazi u dva tipa: pištoljskom i implozijskom.
Pištoljski tip je najstariji i najneučinkovitiji, a korišten je u bombi bačenoj na Hirošimu u 2. svjetskom ratu. Svi elementi sadržani su u cijevi unutar oplate bombe. Funkcionira tako da detonacija primarnog eksplozivnog naboja na jednom kraju cijevi ispali disk fisijskog materijala, urana, sa šupljinom u sredini, niz cijev na šiljak urana koji čeka na drugom kraju cijevi, te njihov sudar stvara kritičnu masu i izaziva fisiju, odnosno raspad jezgri atoma.
Implozijski tip je nešto složeniji i operativno je korišten u napadu na Nagasaki, a kao fisijski materijal se osim urana može koristiti i plutonij. Usporedbe radi, bomba bačena na Nagasaki bila je 3-4 puta snažnija od sjevernokorejskog pokusa prošle srijede. Fisijski materijal oblikovan je u kuglu koja je obložena primarnim nabojem. Simultana eksplozija svih elemenata primarnog naboja stvara golemi kompresijski pritisak na fisijski materijal koji implodira, te dolazi do kritične mase i nuklearne eksplozije. Svi dosadašnji sjevernokorejski nuklearni pokusi bili su fisijski.
U usporedbi s fisijskim oružjem, daleko je moćnije ono temeljeno na fuziji, odnosno termonuklearno ili hidrogensko oružje, a koje je navodno Sjeverna Koreja testirala prije pet dana. Riječ je o daleko sofisticiranijem i složenijem modelu koji fisijsku napravu koristi samo kao prvi stupanj, odnosno primarni naboj.
Sovjetska Car bomba
Najsnažnija termonuklearna bomba ikad testirana bila je sovjetska Car bomba, snage čak 50 megatona, odnosno stotinu puta jača od najsnažnije fisijske bombe. Ovaj tip nuklearnog oružja naziva se i hidrogenskim jer fusijsku reakciju izazivaju deuterij i tricij, koji su izotopi vodika. Za razliku od fisije, gdje energija nastaje cijepanjem atoma, u fusijskom oružju glavnina energije oslobađa se spajanjem, odnosno fuzijom deuterija i tricija.
No samo posjedovanje nuklearnog oružja je beskorisno ako ga se ne može isporučiti na cilj. Sjevernokorejske Strateške raketne snage kontroliraju sve dalekometne projektile, a raspolažu širokim spektrom balističkih projektila kratkog i srednjeg dometa, od kojih je dobar dio razvijen lokalno. No većina tih raketa domaće proizvodnje zapravo su samo uvećane varijante starog sovjetskog sustava R-17 Elbrus (SS-1 Scud). Među uvećane kopije Elbrusa spadaju Hwasong-5 i -6, koje imaju konvencionalne bojne glave i domet do 500 kilometara, no relativno velike dimenzije fisijskog nuklearnog oružja kojima raspolaže Sjeverna Koreja onemogućuju njihovo korištenje na Hwasongu.
Dosta veći su balistički projektili srednjeg dometa Rodong i Rodong-2, iako je upitno koliko ih je proizvedeno. Zbog velike visine svoje balističke putanje, do 160 kilometara, te veće brzine i okomitije putanje pri povratku u atmosferu, Rodong je težak za presretanje sa sustavima Patriot PAC-2 i PAC-3 koje koriste Japan i Južna Koreja, no vrlo je neprecizan: polukrug pogreške iznosi više od 1 kilometra.
Nuklearni teret
Rakete Taepodong-1 i Taepodong-2 značajne su zbog svoje naprednije konstrukcije koja uključuje tri stupnja, no koliko je poznato, riječ je samo o tehnološkim demonstratorima. Daleko veći operativni potencijal imaju znatno sofisticiranije rakete KN-08, a baziran je na BM25 Musudanu. Riječ je o nešto dužoj kopiji sovjetskog podmorničkog balističkog projektila R-27 Zyb (NATO oznake SS-N-6 Serb) dometa do 4000 kilometara. Iako su prikazani u javnosti kao makete, do sada nisu testirani i postoje sumnje jesu li operativni.
No stupanj razvoja nuklearne tehnologije na kojem je Sjeverna Koreja gotovo jamči da niti jednu od svojih do sada proizvedenih nuklearnih naprava ne može upotrijebiti kao bojnu glavu. Naime, nuklearne naprave s obzirom na stupanj razvoja na kojem je Sjeverna Koreja za sada su naprosto prevelike da bi mogle biti instalirane na većinu raketa kojima raspolaže Sjeverna Koreja. Za sada su jedino KN-08 i Musudan dovoljno veliki da bi nosili nuklearni teret. SAD-u i SSSR-u trebale su godine da bi minijaturizirali vlastite arsenale do točke gdje ih se moglo koristiti na projektilima jer su prva nuklearna oružja bila glomazna i nepraktična. A treba imati na umu da su obje supersile imale gotovo neograničene resurse za razvoj nuklearnog oružja, što nikako nije slučaj sa Sjevernom Korejom.
Zato je malo vjerojatno da je ta devastirana i osiromašena zemlja pod najbrutalnijom diktaturom na svijetu, gdje gotovo sve stanovništvo gladuje, već uspjela minijaturizirati sav svoj nuklearni arsenal do točke gdje bi ga mogla operativno koristiti, za to će joj trebati još vremena. Zemlja je to s 25 milijuna stanovnika, čiji ukupni BDP iznosi 15 milijardi dolara i čak je četiri puta manji od BDP-a Hrvatske!
Pola populacije u vojsci
No, Sjeverna Koreja raspolaže golemom konvencionalnom vojskom koja je središte i smisao postojanja sjevernokorejskog društva. Može se reći da Sjeverna Koreja nema vojsku, nego da sjevernokorejska vojska ima državu. Ta vojska broji više od 1,1 milijun ljudi pod oružjem, dok je ukupno više od 12 milijuna u raznim paravojnim formacijama i pričuvi, što je gotovo polovica populacije. Ipak, unatoč masivnosti i politici songun koja jamči da vojska prva dobiva sve resurse, sjevernokorejska vojska je u katastrofalnom stanju. Prosječan je vojnik slabo uvježban i opremljen zastarjelim oružjem, a usto je kao i većina populacije pothranjen, što mu smanjuje sposobnosti.
Tehnološki, Korejska narodna vojska zaglavila je u 70-im godinama prošlog stoljeća, te je u tehnološkom smislu pola stoljeća iza oružanih snaga Južne Koreje, koje imaju upola manje ljudstva, ali najmodernije tehnologije daju im golemu prednost. Okosnicu sjevernokorejske vojske čini oko 4500 tenkova i čak 14.500 topničkih sredstava.
Sjevernokorejsko zrakoplovstvo ima oko 500 borbenih aviona, no više od 200 čine potpuno zastarjele kineske kopije sovjetskih lovaca MiG-17 i MiG-19. Pedesetak MiG-ova 23 i 35 MiG-ova 29 najsposobniji su borbeni avioni kojima raspolaže i služe uglavnom za obranu Pyongyanga. Piloti prosječno lete od nekoliko desetaka do svega nekoliko sati godišnje. Mornarica je također vrlo zastarjela, a okosnicu čini oko 60 malih podmornica.
Može se očekivati da će Sjevernoj Koreji biti nametnute nove sankcije, no one će imati minimalan učinak zbog potpune izolacije zemlje. Unatoč nelagodi koja je nastala u istočnoj Aziji nakon testiranja, režim Kim Jong-una neće krenuti u širi sukob, nego samo pokušava pokazivati mišiće svojim susjedima. Status quo će se nastaviti jer je neophodan da bi brutalni režim Sjeverne Koreje mogao opstati.