Među povijesno i politički važnijim dokumentima koje je WikiLeaks ovih dana objavio o Hrvatskoj nesumnjivo je i sadržaj duljeg razgovora što ga je američki veleposlanik Peter Galbraith vodio s ondašnjim zagrebačkim nadbiskupom, kardinalom Franjom Kuharićem.
Razgovor se održao u travnju 1995. godine, dakle mjesec dana prije Bljeska i četiri mjeseca prije Oluje. I vrijeme održavanja njihova sastanka, kao i ondašnje uloge (i osobni značaji) obojice sugovornika jamče o važnosti tog razgovora.
Peter Galbraith prvi je ozbiljni američki diplomat koji je preuzeo dužnost u samostalnoj Hrvatskoj, i uz Billa Montgomeryja (koji je ovdje služio u vrijeme rušenja Tuđmanova HDZ-a), politički najvažniji veleposlanik Sjedinjenih Država u našoj zemlji.
Po čemu ga se pamti
Peter Galbraith, sin legendarnog ekonomista Johna Kennetha Galbraitha, koji je dobio sva moguća svjetska i američka priznanja osim Nobelove nagrade, jedan je od rijetkih stranih diplomata koji su duboko razumjeli problematiku zemalja bivše Jugoslavije i koji su, zapravo, bili više na hrvatskoj strani nego što su to tražile upute iz Washingtona.
Danas, međutim, dio hrvatske javnosti Galbraitha pamti prije svega po tome što je stao na čelo kolone izbjeglih Srba poslije Oluje, kako bi ih pokušao zaštititi od maltretiranja i kako bi poslao jasnu poruku da svijet neće tolerirati osvetu nad Srbima.
Pomirenje potkraj života
Galbraith i ja satima smo, u mnogo navrata, razgovarali o hrvatsko-srpskim problemima, o regionalnim pitanjima i o unutarnjem ustrojstvu Hrvatske, dakle o naporima i mogućnostima da Hrvatska postane uistinu demokratska zemlja. Njegove su predrasude bile gotovo minimalne (iako se ne može reći da nisu postojale), dok me Galbraithova dobra volja često ugodno iznenađivala.
Franjo Kuharić najvažniji je hrvatski vjerski vođa u posljednjih četrdesetak godina.
Kardinal Kuharić možda nije bio najintelktualniji hrvatski klerik, ali se radilo o čovjeku goleme hrabrosti i besprijekornog poštenja, koji uistinu jest bio omiljen masama.
O Kuharićevoj hrabrosti, poštenju i političkoj inteligenciji najbolje svjedoči činjenica, koju je istaknuo i Galbraith u svom izvještaju o niihovu sastanku, da je zagrebački nadbiskup početkom 1994. godine programatski napao Franju Tuđmana zbog Tuđmanove imperijalističke politike prema Bosni. Tom prigodom Kuharić se nije zamjerio samo Tuđmanu i HDZ-u nego i velikom broju katoličkih svećenika.
Kuharić i Tuđman pomirili su se potkraj života prvog hrvatskog predsjednika, kada je kardinal tajno vjenčao Franju Tuđmana i njegovu suprugu Ankicu: Ankica i Franjo Tuđman gotovo su pet desetljeća živjeli u građanskom, a ne i u crkvenom braku.
Peter Galbraith tog je proljeća 1995. godine s Franjom Kuharićem razgovarao kao da je vodio seriozan novinski intervju. Postavljao je vrlo konkretna pitanja, na koja je Kuharić jednako konkretno i iscrpno odgovarao.
Posebno valja naglasiti da je u travnju zadnje ratne godine veleposlanik Galbraith već vrlo dobro znao da će Hrvatska vojska uskoro krenuti u oslobađajuće akcije. Stoga je sam Gabraith krenuo u potragu za istaknutom javnom osobom koja bi mogla predovditi proces pomirenja Hrvata i Srba poslije očekivanog pada Krajine.
Travanjski sastanak Kuharića i Galbraitha nije, međutim, počeo Galbraithovim pitanjima, nego Kuharićevom molbom da američki ambasador pokuša pomoći manjinama u banjalučkoj regiji:
“Kardinal je procijenio da je u sjevernoj Bosni preostalo samo 30 tisuća Muslimana i 20 tisuća Hrvata, koji se kriju po šumama, dok je prije rata ondje živjelo 356 tisuća Muslimana i 181 tisuća Hrvata. Kardinal je zatražio jasnu izjavu Zapada u kojoj bi se od Srba zahtijevalo da etničko čišćenje u tom dijelu Bosne odmah prestane.”