Kad sam jutros u Bryanstonu, otmjenom predgrađu Johannesburga, uz jutarnju kavu počeo listati Saturday Star i vidio listu 16 reprezentacija koje su nakon prvog kruga “ostale na nogama”, osjetio sam strašnu srdžbu i gotovo fizičku bol! Sjetio sam se hrvatskih igrača za koje se danas otimaju Manchester United i Chelsea, koji igraju u Bayernu i Hamburgu i koji se sada negdje sunčaju na jadranskim plažama, a ja pišem o Japanu, Južnoj Koreji, Slovačkoj, Čileu i SAD-u, “patuljcima koji pojma nemaju”.
‘Ki bi da bi’
I pitam se - ili sam ja nogometno nepismen, nostalgičar, koji je živio u vrijeme Bobana, Šukera, Bokšića, Prosinečkog, Asanovića i Ladića i koji sve pokušava usporediti s njihovim Božjim talentom, ili je netko nešto “krvavo zajeb’o” I onda mi padne na pamet sintagma “ki bi da bi”…
Hrvatska bi na ovom Svjetskom prvenstvu prošla u drugi krug, osim da je pala u “grupu smrti”, s Brazilom, Portugalom i Obalom Bjelokosti, što zbog rankinga ne bi bilo moguće! To je generalni zaključak nakon prvog kruga u kojemu je bilo malo raskošnog nogometa i utakmica koje će se pamtiti, vrijeme nogometnog romantizma je daleko iza nas, živimo u doba brutalnog, gladijatorskog nogometa, u kojemu je sve manje prostora za umjetnike i fantaziste.
Znam da će navijači oprostiti i Slavenu Biliću i njegovim igračima već nakon prve velike pobjede, ali izostanak s ovog prvenstva neoprostiva je pogreška. Ne zato što je Hrvatski nogometni savez izgubio 20,000.000 eura, već zato što je izgubljena jedna šansa druge najnadarenije generacije hrvatskih nogometaša, koji bi na ovom prvenstvu bili u najmanju ruku u rangu Paragvaja, Čilea ili Sjedinjenih Država. Ako ne i u boljem.
Samo u grupi G bez izgleda
Ako gledamo po grupama, Hrvatska bi izborila plasman u drugu rundu da je pala u grupu D (Njemačka, Australija, Srbija, Gana), u grupu F (Italija, Paragvaj, Novi Zeland, Slovačka) i sasvim sigurno u grupi C (Engleska, SAD, Slovenija, Alžir). Mučili bi se u grupi B (Argentina, Nigerija, Južna Koreja, Grčka), gdje smo trebali i biti, umjesto Grčke, a ne bismo se provukli u grupi G, pored već spomenutog Brazila, Portugala i Obale Bjelokosti. Jedina od osam grupa u kojoj bismo bili bez izgleda.
Bilo je previše peha
Sada kad smo vidjeli mogućnosti srpske reprezentacije, definitivno je jasno da je Hrvatska najozbiljnija reprezentacija na Balkanu, da su Srbija i Slovenija europska druga liga i jedino Hrvatska može pokazati zube najjačim europskim nogometnim nacijama. Makar je HNL “Premiership za siromašne”, naša reprezentacija odavno ne spada na Balkan. Ona je jača i zrelija od Srbije, Grčke i Slovenije. Ali, nju su s ovog prvenstva doista izbacile bahatost uoči prve utakmice s Engleskom, pogreške izbornika u komponiranju sastava uoči utakmice na Wembleyju (1-5) i nesreće (tri vratnice na dvije utakmice s Ukrajinom). To je bilo previše peha…
Pokušat ću dokumentirati zašto je Hrvatska danas bolja od mnogih reprezentacija. Uteg na vagi nogometnih vrijednosti su Luka Modrić i Ivica Olić. Luka Modrić bi mogao igrati u svakoj reprezentaciji svijeta i biti dirigent igre, osim u argentinskoj, gdje je to Leo Messi, i u brazilskoj, gdje uloga playmakera pripada Kaki. Priključit ćemo toj listi i Nizozemsku, koja ima Wesleyja Sneijdera, klasnog lidera igre Intera i nacionalne momčadi. Engleska nema takvog playmakera, unatoč razvikanosti Lamparda, Barryja i Gerrarda, Mesut Oezil (Njemačka) nije mu ni do gležnja, a ako će se ovako razvijati i ako će ga zaobići ozljede, njegov životinjski instinkt i smisao za igru postat će rijetka svjetska nogometna vrijednost. Na žalost, igra u najzahtjevnijoj i najbrutalnijoj svjetskoj ligi, gdje “gladijatori” poput Martina Taylora nemaju obzira ni prema nacionalnoj ikoni Rooneyju, a kamoli Modriću, “legionaru” koji je došao “oteti njihove funte”.
Drugi adut hrvatskog dugog boravka u Južnoj Africi bio bi Ivica Olić, koji je ovu sezonu odigrao u životnoj formi i bio jedan od najboljih, ne samo njemačkih nego i europskih igrača. Njemu su prvi napadači elfa Klose i Gomez bili rezerva, a danas su ovdje. U ovom času Olić je napadač u rangu Forlana, van Persiea i Luisa Fabiana, najsličniji mu je Carlos Tevez. “Krvoločan”, brz, okretan i još bolji u realizaciji od Teveza. I jedini napadač kojega bih danas stavio ispred Olića je David Villa, najbolja Barcelonina kupnja nakon Messija…
Zrelija reprezentacija
Usporedimo li reprezentacije Hrvatske i Srbije, doći ćemo do zaključka da bi samo Miloš Krasić (desni bočni), Branislav Ivanović (desni bek), Nemanja Vidić (stoper), Aleksandar Kolarov (lijevi bek) i Dejan Stanković (vezni igrač) mogli kandidirati za poziciju u odabranoj hrvatskoj momčadi. Igrača poput Šimunića, Srne, Modrića, Petrića, Olića, pa i Kranjčara, Srbi nemaju. Bez obzira na to što je Milan Jovanović budući član Liverpoola, što Dejan Stanković igra u europskom prvaku, što Aleksandra Kolarova José Mourinho želi dovesti u Real Madrid, Hrvatska je kompaktnija i zrelija reprezentacija i danas ne bi izgubila od Australije, a ni od Njemačke, koja je postala stalna “balkanska mušterija”.
Momčadski duh
Usporedba sa slovenskom reprezentacijom bila bi neozbiljna, iako je njihov momčadski duh i taktička disciplina ono što impresionira i što Hrvatska u ovom času nema. A ne može ni imati, jer ima prejake individualce, čiji sportski egoizam pokušava presuditi utakmicu svojim talentom. Tako bi iz slovenske reprezentacije u hrvatskoj mogao opstati samo golman Samir Handanović, a bundesligaški napadač Milivoje Novaković ne bi mogao ući ni u konkurenciju Ivice Olića, Mladena Petrića, Marija Mandžukića i Nikice Jelavića. Uostalom, malo reprezentacija, čak i na ovom finalnom turniru, ima tako klasne vezne igrače i napadače kao Hrvatska. Možda Urugvaj, Argentina, Brazil i svakako Španjolska.
Od 16 reprezentacija, koje su se kvalificirale u drugi krug, Hrvatska je jača od - sedam! Izuzmemo li Englesku i Njemačku, s kojima smo se ponekad uspješno nadmetali, a ponekad gubili, dominirali bismo na utakmicama sa SAD-om, Ganom, Južnom Korejom, Meksikom (unatoč porazu 0-1 na SP-u u Japanu 2002. godine), Čileom, Slovačkom i Japanom. Vjerojatno bismo izgubili od Argentine (kao i 1998. godine u Francuskoj, 0-1), vjerojatno i od Brazila (kao 2006. godine u Njemačkoj 0-1), od Nizozemske (0-3 u Splitu na prijateljskoj utakmici), Španjolske, Portugala i vjerojatno Paragvaja, momčadi iznenađenja koja je u velikoj formi.
Hrvatska bi svoj put na ovom finalnom turniru završila u četvrtfinalu, jer sljedeći suparnik bila bi jedna od najboljih svjetskih reprezentacija. A da smo bili u poziciji Grčke, i da smo se umjesto Južne Koreje kvalificirali u drugu rundu, vjerojatno bismo danas u Port Elizabethu izgubili od Urugvaja. Ta me reprezentacija impresionirala, ne samo zbog Diega Forlana i Luisa Suareza nego i zbog kompaktnosti, čvrstine i trenerske mudrosti, koji je cijelu momčad stavio u službu dvojice genija, Forlana i Suareza.
Visoka svjetska klasa
Zid Oscara Tabareza, bivšeg trenera AC Milana, ne bi probili ni Modrić ni Olić ni Srna ni Kranjčar, četiri Bilićeva asa, za koje je smrtni grijeh što nisu ovdje. Njihovim izostankom nije izgubila samo Hrvatska nego i svjetsko nogometno prvenstvo i mnogi su me čak i na “Rtu dobre nade” pitali - kako to da ste vi ostali kod kuće? Odgovor za strance mogao je biti samo - “bad luck”.
Ali, mi dobro znamo da nije presudila samo nesreća nego i mnoge druge stvari koje su se nataložile oko hrvatske reprezentacije i koje treba počistiti prije početka idućih kvalifikacija. Jer, ako ova engleska generacija (Gerrard, Lampard, Terry, Heskey) danas upravo troši posljednju priliku, druga hrvatska generacija svoj bi zenit trebala dosegnuti na sljedećem europskom i svjetskom prvenstvu. Nisu nadareni kao Vatreni, ali imaju visoku svjetsku klasu i ono što traži današnji nogomet.
Vidimo se u Riju
Možda ćete se nasmijati mojoj tvrdnji da bi Hrvatska u Južnoj Africi bila među osam najboljih reprezentacija svijeta, ali smijali ste se i Ćiri Blaževiću kada je 1996. tvrdio da Hrvatska ima “najbolje igrače na svijetu”. Suci su nam ukrali bolju poziciju na EP-u u Engleskoj, a 1998. godine 40 sekundi smo bili u finalu i da nije bilo “ne znam više čega”, odnosno da je bilo sportske sreće, Hrvatska bi bila i na višem od fenomenalnog trećeg mjesta. Onda su počele smjene generacija, smjene izbornika, svađe u nogometnom savezu, veliki transferi, naselila se bahatost i na sljedeća dva svjetska prvenstva u šest utakmica Hrvatska nije niti jednom pobijedila. A na ovaj SP nije ni došla. No, nadam se da ovaj “futuristički tekst mogu završiti: Vidimo se u Riju!” Na žalost, bez Olića i Šimunića koji će tada već biti u nogometnoj penziji!