Raspad Jugoslavije i postjugoslavenska društva izazvali su nevjerojatno zanimanje brojnih znanstvenika u svijetu, posebice politologa, povjesničara i sociologa. Objavljen je golemi broj radova i knjiga, ali još mnoga pitanja nisu razriješena, kaže mi Sergej Flere, profesor emeritus na Sveučilištu Maribor i autor velikog broja znanstvenih radova u međunarodnim znanstvenim časopisima o bivšoj državi i njezinu raspadu.
Prof. Sergej Flere (70) i njegov suradnik dr. Rudi Klanjšek (37) nedavno su u međunarodnom znanstvenom časopisu Communist and Post-Communist Studies objavili provokativan kojemu je zaključak da politički režim Titove Jugoslavije nije bio totalitaran iako je u početku imao elemente totalitarizma. Ta je studija izazvala golemi interes, ali i potaknula žestoke rasprave u zemljama bivše Jugoslavije.
Sjedimo u sveučilišnom cafe-restoranu, u podrumu zgrade, koja je dom filozofskom, prirodoslovnom i pedagoškom fakultetu. Oko nas mnoštvo mladih i užurbanih ljudi, a kako je prvi pravi sunčani dan nakon gotovo tri sumorna tjedna, oni hrabriji piju kavu na terasi.
- Mi istraživači iz društvenih znanosti s područja bivše Jugoslavije bili smo zatečeni njezinim raspadom. Na razne smo načine emotivno doživljavali njezin raspad i nekako nismo bili sposobni proizvesti duže analitičke radove o tome događaju - rekao je prof. Flere. Priznao je kako mlađe generacija istraživača, poput njegova suradnika Rudija Klanjšeka, imaju racionalniji odnos prema Jugoslaviji.
Rast od 5 posto
- Dr. Klanjšek bavi se istraživanjem ekonomskog razvoja u Jugoslaviji i postjugoslavenskim zemljama. Uhvatio se ukoštac s primarnim statističkim podacima i, prema njegovim istraživanjima, od 1952. do 1990. stopa rasta jugoslavenskog gospodarstva bila je prosječno pet posto - rekao je Flere, čija je znanstvena karijera vezana za jugoslavenski kulturni prostor. Naime, Sergej Flere diplomirao je sociologiju na Sveučilištu u Beogradu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kod pokojnog prof. Rudija Supeka. Surađivao je i družio se s nizom hrvatskih sociologa, uključujući i ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić. Nakon što je godinama predavao na Sveučilištu u Novom Sadu, Flere od 1991. predaje na Filozofskom fakultetu mariborskog Sveučilišta, gdje je praktički utemeljio Odjel za sociologiju. U okviru mariborskog Filozofskog fakulteta djeluje i Centar za istraživanje postjugoslavenskih društava (CEPYUS), čiji su istraživači pioniri u razbijanju tabua oko Jugoslavije.
- Jugoslavija je i dalje vruća tema jer je bila jedinstvena, ne samo zbog svog “ne” Staljinu nego i zbog svog specifičnog ekonomskog sustava samoupravljanja, svoje inicijative da stvori treći blok, odnosno Nesvrstane. Njezina unikatnost je bila i u tome što je pokazala kako različite etničke grupe mogu ne samo koegzistirati nego i prosperirati u socijalnom i ekonomskom smislu - objasnio je Flere te istaknuo da je njegov tim već objavio nekoliko studija o Titovoj Jugoslaviji.
Početak pluralizma
Najviše elemenata totalitarizma slovenski su sociolozi našli u razdoblju od 1945. do 1953. Je li u tom razdoblju Jugoslavijom Tito vladao kao diktator, upitala sam.
- Ne bi se moglo reći ni da je u to doba Tito vladao sam. Bio je dobro uigran tim nekolicine ljudi koji su se dopunjavali, a bili su predani ideji stvaranja “ugovorne komunističke države”, što nipošto nije logički konzistentan pojam. To je vrijedilo dok Đilas nije počeo misliti drugačije, ali i prije toga je bilo razilaženja, o čemu govori Hebrangov slučaj - rekao je Flere. - Titov u javnosti napuhano prisutan lik bio je više proizvod njegove osobne taštine i potrebe da se iskazuje simbolično jedinstvo države, a ne toga da je bio apsolutni despot koji bi stalno naređivao što raditi. U miru nije bio zapovjednik. Titov lik, s bljeskom i luksuzom, bio je više privid nego stvarnost funkcioniranja jedno vrlo komplicirane strukture - istaknuo je Flere.
Zanimalo me kakva je bila uloga famozne jugoslavenske tajne službe Udbe u razdoblju do 1953. godine.
- Kao u svim totalitarnim državama 20. stoljeća, Udba je do šezdesetih godina imala neograničenu represivnu vlast, vladala je, praktički, bez zakonskih organičenja, premda su se i tada poštovale republike i njihove autonomije na tom području. Ipak, savezno vodstvo bilo je neupitno - rekao je Flere. Istaknuo je kako je sredinom 50-ih godina došlo do demokratizacije života u Jugoslaviji.
- Postupno je vodstvo shvaćalo da se susrelo s brojnim slijepim ulicama te da je entuzijastično i lakomisleno ušlo u kolektivizaciju poljoprivrede. Potpuni neuspjeh brzo ih je prisilio da to napuste. S druge strane, samoupravljanje, koje je tada uvedeno, predstavljalo je pokušaj mini liberalizacije, koja nikad nije mogla biti potpuno napuštena, ali ni potpuno ostvarena. Ipak, nije se moglo poništiti otvaranje na području kulture i intelektualnog života. Također, stalno jačanje nadležnosti republika i pokrajina bio je pokušaj da se odnosi učine prihvatljivijim za sve sudionike. Time je stvoren svojevrsni pluralizam, iako ne političkoinstitucionalni - objasnio je Flere i osvrnuo se na smjenu čelnog čovjeka jugoslavenske obavještajne zajednice Aleksandra Rankovića 1966.
- U neku ruku ta je smjena odlučujuća, jer su političari mogli pogledati u golemu dokumentaciju Udbe. Odlučili su je najvećim dijelom uništiti, a represiju urediti zakonski, kaznenim postupkom prije svega. I, što je najvažnije, odlučili su da Udbe u republikama i pokrajinama odgovaraju u cijelosti samo republikama i pokrajinama, a ne vertikalno prema Beogradu, koji je zadržao više koordinativnu ulogu, a ne izravnu - naglasio je Flere.
Njegov je tim temeljito istražio i položaj vjerskih zajednica u Titovoj Jugoslaviji.
- To je bila multikonfesionalna država, a te su konfesije u to vrijeme jedna drugu negirale, do točke da se međusobno nisu priznavale kao vjerske. U takvoj situaciji određeno ograničavanje vjerskih zajednica je razumljivo. U poslijeratnom periodu ograničavanje je bilo mnogo veće, što se može objasniti djelovanjem vjerskih zajednica u ratu, ali i revolucionarnim entuzijazmom - rekao je Flere.
(...)